Nizozemska je 12. veljače 2026. izglasala porezni zakon (‘Wet werkelijk rendement box 3’) kakav Europa još nije vidjela. Sa 93 glasa za — više od potrebnih 76 — zastupnici su usvojili zakon koji od 2028. uvodi porez od 36 posto na godišnji rast vrijednosti dionica, obveznica i kriptovaluta. I to bez obzira na to jeste li ih prodali ili ne. Zakon trenutno čeka potvrdu Senata.
Zamislite da ste kupili dionice za 100.000 eura. Do kraja godine vrijede 150.000. Niste prodali ništa. Ali država želi 36 posto od tih 50.000 eura papirnog dobitka — odmah. Nekretnine i start-up dionice su (zasad) izuzete; oporezuju se tek pri prodaji.
KPMG Meijburg & Co, porezni savjetnici, opisali su novi pristup kao „međunarodno divergentan” — niti jedna od 12 pregledanih zemalja ne primjenjuje ovakav model.
Norveška, UK, Španjolska: više prihoda, ali i egzodus
Norveška je 2022. podigla porez na bogatstvo s 0,85 na 1,1 posto i istovremeno povećala porez na dividende. Vlada je računala na dodatnih $146 milijuna godišnje. Umjesto toga, izgubila je procijenjenih $594 milijuna.
Think-tank Civita zabilježio je da je 261 osoba s imovinom iznad 10 milijuna kruna napustila Norvešku 2022., a 254 iduće godine — više nego dvostruko od uobičajene stope prije povećanja. Prihodi od ovog poreza na bogatstvo ipak su porasli — s 18 milijardi NOK (kruna) 2021. na 32 milijarde 2023. — ali zato što porez plaća gotovo 672.000 građana srednje klase. Bogataši su otišli.
Norveška je 2024. reakcijom pokušala zaustaviti trend povlačenja kapitala: uvela je izlazni porez od 37,8 posto na nerealizirane dobitke iznad 3 milijuna kruna, i zatvorila rupe koje su emigrantima omogućavale odgodu plaćanja.
Britanska vlada podigla je stopu poreza na kapitalne dobitke — s 10 na 18 posto za nižu stopu, i s 20 na 24 posto za višu — u listopadu 2024. Rezultat nije bio očekivani porast prihoda. Prema podacima HMRC-a, prihodi su pali s 16,93 milijardi funti u 2022./23. na 14,5 milijardi u 2023./24. i 13,1 milijardu u 2024./25.
Jason Hollands iz Evelyn Partnersa komentirao je za BM Magazine da pad „ukazuje na to da investitori izbjegavaju povećanje poreza odgađanjem prodaje imovine” — klasičan primjer kako viša stopa ne znači automatski i viši prihod.
Španjolski „Privremeni porez solidarnosti na velika bogatstva” (Zakon 38/2022) prikupio je 632 milijuna eura — daleko ispod planirane 1,5 milijarde. Samo 12.010 bogatih građana platilo je porez, s progresivnim stopama od 1,7 do 3,5 posto. Prema analizi Tax Foundationa, porez je prikupio tek 40 posto očekivanog prihoda.
Kamo odlaze bogati?
UAE, Singapur, Italija i Švicarska postaju odredišta. Bivši francuski premijer Édouard Philippe sažeo je logiku cijele situacije u jednoj rečenici: „Ako želite da bogati plaćaju porez, pravo rješenje nije natjerati ih da odu.”
Sl.1. Zemlje destinacije za milijunaše 2025;
Izvor: Henley & Partners, 2026.
Isti obrazac, različiti rezultati
Nizozemski zakon najagresivniji je europski eksperiment takve vrste. Oporezuje fiktivne dobitke koji možda nikad neće biti unovčeni. Norveška pokazuje da prihodi mogu porasti zahvaljujući širokoj poreznoj bazi, ali i da odlazak nekolicine ultra-bogatih nosi dugoročne rizike. Britanija pokazuje da viša stopa ne znači više novca u proračunu. A Španjolska — da ambiciozne prognoze često ostanu neispunjene.
Najveći problem postaje evidentan tek naknadno — i upravo zato je najopasniji. Poduzetnik koji ozbiljno planira ne čeka da ga nova porezna stopa iznenadi. On ju predviđa. I jednostavno ne otvara tvrtku u zemlji gdje zna da će polovicu onoga što izgradi — na kraju predati državi.
Takvi projekti nikada se ne ostvare, a radna mjesta nikada ne otvore. Kapital nikada ne uđe u ekonomiju. Statistike to ne bilježe jer se ne može izmjeriti ono što nije ni počelo.
Pitanje nije samo ekonomsko. Govori i o tome koliko daleko vlade mogu ići prije nego kapital — i ljudi — jednostavno odu.
Hrvatska: Tiha prilika
Dok europski bogataši odlaze i traže poreznog savjetnika, Hrvatska sjedi na potencijalno vrijednoj imovini — i gotovo da ne zna što bi s njom.
Kao netko tko prati tokove kapitala, vidim obrazac koji se ponavlja: kapital uvijek nađe put najmanjeg otpora. Trenutno taj put vodi prema Dubaju, Singapuru ili Ženevi. Ali između Norveške i Ujedinjenih Emirata, uz Jadransko more, postoji prelijepa Hrvatska.
Porez na dohodak do 30 posto (iznimno do 35% s prirezom). Bez poreza na bogatstvo (wealth tax). Bez poreza na nasljedstvo za izravne nasljednike (bračne partnere i potomke u ravnoj liniji). EU članstvo, euro, slobodno kretanje kapitala i iznimno jaka putovnica. Uz to — predivna zemlja koja nije izmislila nijedna marketinška agencija.
Na papiru, ovo je već konkurentna ponuda. Problem je što Hrvatska o tome ne govori glasno, dosljedno i na pravim mjestima.
Što još nedostaje
Portugal je NHR (IFICI/NHR 2.0) programom (Non-Habitual Resident) godinama privlačio imućne Europljane nižim paušalnim oporezivanjem stranih prihoda. Italija nudi fiksni godišnji porez od 300.000 eura za nove rezidente — što za nekoga tko zarađuje milijune ispada iznimno povoljno. Malta i Cipar imaju strukturirane programe za privlačenje bogatih pojedinaca (‘high net worth individuals”) s jasnim procedurama i marketingom.
Hrvatska nema ništa od toga — barem ne u prepoznatljivom, brendiranom obliku koji bi odjeknuo u Zürichu, Stockholmu ili Amsterdamu.
Program “Biram Hrvatsku” osmišljen je za povratak dijaspore, ne za privlačenje stranog kapitala. Vize za ‘digitalne nomade’ privlače freelancere s laptopom, ali ne i obitelji s portfeljem od deset ili sto milijuna eura. To su korisni programi, ali sasvim drugačija publika.
Što bi trebalo napraviti
Hrvatska bi trebala uvesti strukturirani rezidentski program za bogate pojedince — s jasnim poreznim pravilima, brzim procedurama i jednom kontaktnom točkom u državi. Ne kopirajući Portugal ili Italiju slijepo, nego nudeći nešto specifično hrvatsko: kombinaciju mediteranske kvalitete života, europske pravne sigurnosti i razumnog poreznog opterećenja.
Konkretno? Paušalno oporezivanje stranih pasivnih prihoda u prvim godinama rezidentnosti. Ubrzana procedura boravišnih dozvola za ulagače. Uklanjanje administrativnih prepreka za kupnju nekretnina — proces koji i dalje može trajati godinama i koji je za stranca apsurdan.
Splitska ili dubrovačka vila nije samo dom. Za imućnog Nijemca ili Nizozemca koji bježi od 36-postotnog poreza na papirne dobitke, ona je i porezna strategija. Hrvatska to mora shvatiti kao konkurentsku prednost, a ne kao sretnu slučajnost.
Postoje i negativne strane ovog procesa, posebice rast cijena nekretnina ili usluga. Ipak, takav rast odvija se i bez dolaska bogatijih stranaca. Hrvatska može odlučiti želi li više bogatih Norvežana ili na desetke ili stotine tisuća radnika koji dolaze u zadnjih 5 godina. Strani kapital i uspješni poduzetnici sa sobom donose i ideje te pokreću poslovne procese. Oni donose vrijednosti koje bi koristile Hrvatskoj.
Realna procjena
Hrvatska neće postati novi Dubai. Institucije su spore, pravosuđe nepredvidivo, a birokratski labirinti su dovoljni da odbiju i najstrpljivijeg investitora. Korupcija ne pomaže.
Ali bogati Europljani ne traže savršenu državu — oni traže dovoljno dobru državu s pravim kombinacijom klime, sigurnosti i poreznog okruženja. Švicarska nije savršena. Portugal nije savršen. Ali obje države znaju što prodaju i kome.
Hrvatska za sada ne zna. I to je jedini pravi problem.
Svaki tjedan koji prođe dok Nizozemska, Norveška i Britanija tjeraju kapital prema izlazu — a Hrvatska šuti — jest propuštena prilika. Kapital koji jednom sjedne u Dubai ili Ženevu, tamo i ostane. Inercija je najjači financijski zakon koji postoji.
Ako postoji trenutak da Hrvatska postavi sebe na kartu europske porezne arbitraže — taj trenutak je sada. Za godinu-dvije, karte će biti podijeljene.
