U životu sam i to na teži način naučio jednu stvar: postoje ljudi koji ne traže rješenja. Traže problem. Ne zato što problem objektivno postoji, nego zato što bez problema ne znaju postojati.
Ako ste pročitali više od naslova, već ste pokazali nešto važno, a to je spremnost na razmišljanje. Ova kolumna nema cilj uvrijediti. Ima cilj razotkriti mentalitet manjine koji nas kao društvo usporava više nego ijedna politička odluka.
Zato nazvat ću neke jednostavno: problematičari.
To su ljudi kojima ništa nije dovoljno dobro. Ako prestanem pisati, reći će da sam se uplašio. Ako nastavim, reći će da se namećem. Ako šutim, da nemam stav. Ako progovorim pitaju tko sam ja da govorim. Njihova je reakcija uvijek ista samo mijenja oblik jer problematičari ne traže istinu. Traže reakciju drugog problematičara da bi opravdali svoje postojanje valjda Đavlu.
Ne grade identitet na stvaranju, nego na osporavanju i gaženju drugih.Ne žive od rada, nego od komentara.
Najlakša stvar na svijetu jest napasti. Za to ti ne treba ni znanje ni hrabrost. Dovoljna je tipkovnica i malo zle gorčine. Puno je teže nešto pokrenuti, potpisati se imenom i prezimenom, stati iza izgovorene riječi i prihvatiti posljedice.
U korijenu mnogih napada problenatičara nije snaga nego iskompleksirani strah. Strah da netko drugi uspije. Strah da netko drugi bude glasniji i uporniji. Strah da će tuđa disciplina ogoliti njihovu vlastitu neaktivnost i laž. Lakše je omalovažiti nego priznati da netko radi više i zaslužuje više.
Nisam odrastao s otvorenim vratima. Nisam bio dio zlatne mladeži. Nisam imao zaleđe koje rješava probleme telefonskim pozivom rođe. Gledao sam nepravdu. Gledao sam privilegije, namještanja sinovima i kćerima. Gledao sam kako se sustav savija prema onima koji su „naši“.
Ali nisam mrzio.
Nisam mrzio one koji su imali više. Nisam mrzio domovinu zato što nisam dobio ono što sam mislio da zaslužujem. Uzeo sam i radio. I radim i danas. Jer rad je jedini odgovor koji dugoročno ima smisla.
Ali onaj tko ne može sam stvoriti, pokušat će diskreditirati.
I nisu svi problematičari rođeni takvi. Netko ih je naučio da je cinizam inteligencija. Da je ismijavanje znak nadmoći. Da je rušenje dokaz snage. Odgojeni su da budu protiv svega, jer je tako lakše izbjeći i preuzeti odgovornost.
Ali društvo ne grade oni koji su protiv. Društvo grade oni koji preuzimaju teret. Oni koji rade dok ih osporavaju. Oni koji stvaraju dok ih komentiraju.
U društvu problematičara u kojem se uspjeh dočekuje sumnjom, a inicijativa podsmijehom, stvaranje tada postaje čin hrabrosti. Predugo smo navikavani da budemo komentatori, a ne nositelji odgovornosti. Predugo smo prihvaćali ideju problematičara da je podsmijeh valuta, a cinizam dokaz “pametnijeg”.
Vrijeme je međutim najpošteniji sudac. Ono ne pamti komentare problematičara. Pamti djela poštenih ljudi. Ne pamti podsmijeh. Pamti trag koji ostavljaš.
Ne sviđam se svima? Super. Ni istina se ne sviđa svima. Ne pišem da bih se svidio. Pišem i govorim jer vjerujem i znam da je bolje govoriti nego šutjeti. Draže mi je graditi nego rušiti, bolje riskirati nego kalkulirati.
Ovo nije osobna obrana. Ovo je odbijanje da prihvatim mentalitet koji svaku inicijativu pokušava pretvoriti u problem. Mentalitet koji energiju troši na omalovažavanje umjesto na stvaranje. Mentalitet mama će sine, tata će!
Ako si danas umoran od tuđih komentara, radi. Rezultati su jedini odgovor koji traje. Ako si izložen osporavanju tada stvaraj još više. Jer povijest nikada nisu pisali problematičari. Pisali su je oni koji su radili dok su ih osporavali i htjeli srušiti.
Ja znam tko sam. Znam zašto radim. Znam zašto govorim.
A oni koji bez problema ne znaju živjeti, neka ih traže i dalje.
Ja biram stvarati, a stvaraj i ti i nemoj postati problematičar.
