Nenad Stazić, dugogodišnji SDP-ov saborski zastupnik, bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora i nekadašnji predsjednik saborskog Odbora za medije, optužen je zbog sumnje na nedozvoljenu uporabu autorskog djela. Političaru koji je od 2000. do 2020. sjedio u saborskim klupama sada prijete do tri godine zatvora zbog predstave „Pljuska“, za koju vještaci, prema pisanju Jutarnjeg lista, smatraju da je plagijat djela pokojnog srpskog dramatičara Gordana Mihića.
Optužnicu je 4. rujna podiglo Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, a njezino je podizanje potvrđeno 15. listopada. Stazić slučaj nije želio komentirati za Hinu. O njegovoj kaznenoj odgovornosti tek treba odlučiti sud.
Gotovo 28 godina na pozornici bez Mihićeva imena
Sporna „Pljuska“ praizvedena je 1998. godine u zagrebačkom Kerempuhu. Tijekom godina odigrana je približno 150 puta, a Stazić je predstavljan kao njezin autor.
Problem je nastao kada je kazališni kritičar Tomislav Čadež usporedio predstavu s Mihićevom dramom „Siroti mali hrčki“ iz 1967. godine.
Nakon objave podudarnosti Kerempuh je uz predstavu dodao Mihićevo ime, a potom je povukao s repertoara. Stazić odbacuje optužbe za plagiranje, premda priznaje da ga je Mihićeva fabula inspirirala.
Kako je takva predstava mogla gotovo tri desetljeća prolaziti bez navođenja izvornog autora? Tko je provjeravao autorska prava i je li profesionalna odgovornost zakazala i izvan samog Stazićeva slučaja?
Izjava o 1945. koja je zgrozila dio hrvatske javnosti
Stazić je godinama bio među prepoznatljivijim SDP-ovim političarima, a 2018. izazvao je žestoke reakcije porukom na Facebooku:
„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“
Izjava je izazvala optužbe za relativizaciju poslijeratnih komunističkih zločina. Saborski Odbor za ratne veterane tada je čak predložio Državnom odvjetništvu pokretanje kaznenog postupka.
Stazić je komentar obrisao, odbacio povezanost s Bleiburgom i tvrdio da je mislio na neporaženi fašizam. To nema pravne veze s današnjom optužnicom, ali ostaje važan dio njegove političke biografije.
Čovjek koji je dvadeset godina sudjelovao u donošenju hrvatskih zakona sada se sam suočava s kaznenim postupkom zbog sumnje na povredu autorskih prava.
Presudu ne može donositi javnost, ali odgovori se moraju tražiti i od Stazića i od Kerempuha. Javna funkcija ne donosi povlasticu izbjegavanja kritike, a ugled kulturne ustanove ne može biti opravdanje za gotovo tri desetljeća nerazjašnjenog autorstva.



