U Bruxellesu je 23. veljače održano Vijeće ministara poljoprivrede i ribarstva Europske unije (AGRIFISH), na kojem je Hrvatsku predstavljao potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva David Vlajčić. Raspravljalo se o budućnosti Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) nakon 2027. godine, a upravo će taj okvir odrediti hoće li europska poljoprivreda biti konkurentna ili administrativno ugušena.
Hrvatska je zatražila veću fleksibilnost u oblikovanju nacionalnih planova i upozorila da preporuke Europske komisije ne smiju biti uniformni dokument koji zanemaruje strukturu domaće proizvodnje i položaj malih proizvođača. Ministar Vlajčić istaknuo je kako preporuke moraju biti dostupne najmanje 12 mjeseci prije predaje planova, jer u suprotnom države ulaze u utrku s rokovima, a poljoprivrednici plaćaju cijenu loše pripreme.
U raspravi o Direktivi o nepoštenim trgovačkim praksama Hrvatska je podržala jačanje obvezujućeg okvira na razini EU-a, posebno u dijelu koji se odnosi na prodaju proizvoda ispod razine održivih proizvodnih troškova. Ministar je upozorio da su i hrvatski svinjogojci suočeni s padom otkupnih cijena ispod troškova proizvodnje, što dugoročno vodi gašenju malih gospodarstava. Ako se takav trend nastavi, pitanje više nije tržišna konkurencija nego opstanak domaće proizvodnje hrane.
Podržana je i inicijativa o europskom mehanizmu reosiguranja za prirodne katastrofe, jer sve učestalije suše i poplave pokazuju da klimatski rizik više nije iznimka nego pravilo. Bez zajedničkog financijskog instrumenta, teret elementarnih nepogoda ostaje na nacionalnim proračunima i samim proizvođačima.
Istodobno je otvoreno pitanje administrativnog opterećenja ZPP-a. Hrvatska je upozorila da sustav revizija i korekcija ne smije biti postavljen tako da poljoprivrednici strahuju od kazni više nego od tržišnih gubitaka. Europska politika ne može se svesti na kontrolu papira dok proizvodnja stagnira.
Ključno političko pitanje koje ostaje nakon Bruxellesa glasi: hoće li nova ZPP doista štititi europskog proizvođača ili će nastaviti širiti regulatorni okvir koji povećava troškove, a ne jamči stabilnost prihoda. Za Hrvatsku, gdje su obiteljska gospodarstva temelj ruralnog prostora, odgovor na to pitanje nije teorijski. On odlučuje hoće li selo opstati ili će ovisnost o uvozu postati trajno stanje.
