Postoje rečenice koje se ne bi smjele izgovoriti. Ne u šali, ne u bijesu, a kamoli kao plan i biznis plan. Rečenice o komadanju ljudi, bacanju bombi, trovanju stoke i paljenju imovine ne pripadaju civiliziranom društvu. One pripadaju razbojničkoj jazbini u kojoj zakon ne djeluje, a strah postaje svakodnevica.
A ipak, upravo takve rečenice posljednjih dana čitamo u medijima. I nekako svi se zgražaju ali se šira javnost nije digla na noge.
Kada se za načelnika govori da ga se želi „sasjeći na komade”, kada se za drugog čovjeka traži bomba, a za trećeg planira uništavanje egzistencije kroz paljenje farme i trovanje stoke tada više ne govorimo o incidentima. Govorimo o razbojničkom obrascu. I ono što najviše uznemiruje nije samo sadržaj tih prijetnji, nego činjenica da, prema navodima, takvo ponašanje traje godinama.
Zašto se nije reagiralo ranije, dok su prijetnje bile „manje brutalne”? Što smo čekali, da se prijetnje ostvare? Jer ako se u samom začetku ne reagira, banditluk zacari prostorom. Ili još gore, problemi se počnu rješavati izvan institucija. Motku u ruke… Je li to način?
Psihološki gledano, dugotrajne prijetnje stvaraju stanje kroničnog straha, ne samo kod izravnih žrtava, nego i u cijeloj zajednici. Ljudi počinju vagati svaku riječ, svaki potez. Povlače se, šute, prilagođavaju. Strah postaje tiha infrastruktura svakodnevnog života. Društveno, to je poraz. Jer zajednica u kojoj prijetnja nasiljem postaje sredstvo utjecaja prestaje biti zajednica ravnopravnih ljudi. Postaje prostor u kojem vrijede nepisana pravila moći, a ne zakon.
A zakon bi ovdje morao biti jasan.
Prijetnja smrću, poticanje na nasilje, uništavanje imovine nisu „teške riječi” pripitog mamlaza, nego kaznena djela. I svako od njih zahtijeva brzu, odlučnu i vidljivu reakciju institucija. Ne sutra. Ne kada medijski interes zatrese tlo nego odmah.
Jer ako se takve stvari događaju godinama, tada problem nije samo u onima koji prijete. Problem je i u sustavu koji to nije zaustavio.
Upravo zato ovo nije samo lokalna priča. Ovo je pitanje povjerenja u državu. Jer ako u jednom dijelu zemlje postoji dojam da pojedinci mogu godinama prijetiti, a da sustav ne reagira na vrijeme, tada posljedice ne ostaju lokalne, one se prelijevaju na cijelo društvo.
Lika ne smije biti prostor u kojem se strah tolerira, nego prostor u kojem zakon vrijedi jednako za sve. Ključno pitanje nije samo tko je što rekao ili planirao. Ključno pitanje je: tko je znao i što (ni)je poduzeo?
Ako institucije reagiraju tek kada priča izađe u javnost, onda ne štite građane, nego vlastitu reputaciju. A to nije njihova svrha.
Ovakvi slučajevi razotkrivaju nešto dublje i opasnije: granicu između države u kojoj zakon vrijedi za sve i prostora u kojem pojedinci vjeruju da su iznad njega.
Tu granicu ne određuju izjave. Određuju postupci. Jer ako prijetnje postanu normalne, tada više ništa nije sigurno.
