U zemlji u kojoj se često pitamo tko i kako dolazi na važne pozicije, sve se češće čini da ne živimo u demokraciji, meritokraciji, pa ni birokraciji – nego u nečemu što bismo mogli nazvati morokracijom. Sustav u kojem ne odlučuju najbolji, nego oni koje je netko odlučio postaviti.
Morokracija nije slučajnost, nego obrazac. To je model u kojem se unaprijed zna kakav profil ljudi uglavnom dolazi na funkcije – ne po sposobnosti, nego po podobnosti. Nije presudno što znaš, nego kome pripadaš. A kad jednom uđeš u taj krug, vrata se otvaraju gotovo bez ograničenja.
Jer takvi kad dobiju priliku upravljati, ne pitaju je li nešto prevelik izazov. Danas vode odjel, sutra sustav, prekosutra bi, bez previše razmišljanja sjeli i za upravljač svemirske letjelice. Samopouzdanje nije problem. Problem je što često nije potkrijepljeno znanjem, vještinama i etičkim normama. Visoko uzdignute glave gaze sve pred sobom.
A kada dođu na pozicije moći, pravila se brzo mijenjaju. Ne traže bolje od sebe, nego sigurnije od sebe. Okružuju se ljudima koji neće postavljati pitanja, koji neće ugroziti poziciju i koji razumiju nepisano pravilo – lojalnost prije kompetencije. Sustav se tada zatvara, a prostor za kvalitetu sužava.
Najveći problem nije u tome što takvi ljudi postoje, nego u tome što imaju moć odlučivanja. Jer tada sposobni ljudi postaju višak. Ne uklapaju se u zadani obrazac, previše pitaju, previše znaju i previše odskaču. Umjesto da budu motor razvoja, postaju smetnja koju treba utišati, zaobići ili ukloniti.
Suprotno očekivanju da u morokratskim sustavima nema elite, ona nastaje kao plod dugotrajne institucionalizacije posluha i sveopće osrednjosti. Ova „negativna elita“ održava se kroz zatvorene mreže koje odstranjuju autonomne, inteligentne i sposobne pojedince jer oni predstavljaju latentnu prijetnju i rizik za opstojnost poretka. Umjesto meritokratskog uspona, dominira logika eliminacije razlika, gdje se sposobnost doživljava kao otklon, a integritet kao bezvrijedna i nepoželjna.
U javnom i političkom životu takav model već dugo nije iznimka. No sve češće prelijeva se i u korporativni sektor, gdje bi tržište trebalo biti korektiv. Umjesto toga, i tamo se često kopira isti obrazac zatvorenih krugova, poznatih imena i unaprijed dogovorenih ishoda.
Rezultat nije dramatičan na prvi pogled. Sustav funkcionira, odluke se donose, sve ide dalje. Ali ispod površine, standardi padaju, ambicija slabi, a najbolji polako odlaze. Ne zato što ne mogu, nego zato što ne žele sudjelovati u igri u kojoj pravila nisu ista za sve.
I zato pitanje više nije tko dolazi na funkcije, nego tko ih tamo postavlja i zašto. Jer dok god se biraju sigurni umjesto sposobnih, sustav će možda opstajati, ali teško da će napredovati.
Satrani pojedinac
Satrani pojedinac u takvom sustavu najčešće nema moć promijeniti pravila igre. Sustav je postavljen tako da se sam održava i štiti. Pokušaji „iznutra” često završavaju frustracijom, iscrpljenošću ili etiketom problematičnog.
Ali to ne znači da je potpuno nemoćan.
Može prije svega odlučiti ne pristati na pravila koja ga uništavaju. To ne znači nužno otvorenu pobunu, nego pametno biranje bitaka. Ne trošiti energiju na dokazivanje onima koji ne žele vidjeti, nego čuvati vlastiti profesionalni i osobni integritet. Može tražiti saveznike jer rijetko je baš potpuno sam. U svakom sustavu, pa i najzatvorenijem, postoji nekoliko ljudi koji vide isto. To možda nije dovoljno za promjenu sustava, ali jest za preživljavanje u njemu.
Može ulagati u sebe, znanje i vještine. Ne zbog sustava, nego unatoč njemu. Jer najvažnija sloboda je ona da nisi zauvijek vezan za jedno mjesto. I možda najvažnije: može prepoznati trenutak kada borba više nema smisla i kada je odlazak zapravo pobjeda. Nije bijeg priznati da igraš u igri koja je namještena. Ponekad je najveća snaga izaći iz nje.
Jer sustavi poput ovog opstaju na jednoj stvari na tome da ljudi ostanu i šute. A svaki pojedinac koji odbije biti dio toga, već je, na svoj način, napravio pukotinu.
Nije to velika pobjeda. Ali je stvarna.
