Znatno prije modernog doba neki su ljudi živjeli u zajednicama u kojima su osjećali snažnu povezanost s ostalim članovima zajednice, a slabu ili nikakvu prema širem društvu. Takav sustav naziva se komunalizam.
U zajednicama tog tipa živjeli su primjerice prvi kršćani u Rimskom Carstvu. Oni su, oslanjajući se na Isusov nauk, međusobno dijelili sve što su imali, što znači da privatnog vlasništva praktički nije bilo. Upravo je život prvih kršćana (uz život u redovničkim zajednicama) inspirirao engleskog filozofa i sveca Thomasa Morea koji je 1516. objavio knjigu Utopija.
U njoj je opisao idealno društvo u kojem zemlja pripada svim ljudima, nema privatnog vlasništva, postoji potpuna jednakost, obrazovanje je omogućeno svima, itd. Zato ne treba čuditi što su pozitivno mišljenje o Moreu imali komunisti kao Karl Kautsky i Lenjin.
No, postoje i bitne razlike koje razdvajaju Moreova razmišljanja (i općenito stajališta Crkve) od komunističkih ideja. Prva je što Utopija stavlja služenje Bogu u središte ljudskog života, a ateizam se smatra štetnim; dok se komunizam bazira na ateizmu, a religiju smatra konkurencijom.
Još važnija razlika za ovaj rad naglašava put do postizanja idealnog društva. I Isus i Thomas More govorili su o potrebi da oni koji imaju bogatstvo raspodijele taj novac (i ostala dobra) s onima koji ga nemaju. Međutim, nitko od njih nije pozivao siromašne da podignu revoluciju s kojom će svrgnuti vladajuću klasu, a da država nakon toga konfiscira imovinu bogatih te da ju potom raspodijeli.
Treba razjasniti i još jednu lingvističku postavku koja mnoge ljude može navesti na krivi trag glede navodnih sličnosti kršćanstva i komunizma. Oni koji nisu najbolje upućeni u latinski jezik, često će reći kako se komunizam zasniva na kolektivizmu, a to nije daleko od onoga što kršćanstvo zagovara (jedinstvo).
Iako kršćanstvo zaista teži jedinstvu, ovo je primjer kako jedno slovo može potpuno promijeniti značenje cijele riječi, ili barem stvoriti podlogu za takvo što onima koji su neupućeni pa ju interpretiraju po vlastitom nahođenju. Naime, to da se kršćanski nauk zasniva na comunio je samo popularni mit.
Iako postoje srednjovjekovni zapisi u kojima piše comunio (s jednim „m“), to je zbog toga što se radilo o pojednostavnjivanju udvojenih suglasnika. Dakle, to je rezultat specifičnosti pravopisnih pravila latinskog jezika srednjeg vijeka, a ne toga što je comunio izvorni ispravni oblik.
Ono što kršćansto zaista zagovara (i što piše u starijim kršćanskim zapisima) je zapravo communio (s dva „m“). To duplo „m“ se u izgovoru ni ne osjeti pa netko može pomisliti kako je zapravo svejdno hoće li se riječ skratiti za jedno duplo slovo zbog pojednostavnjivanja. No, to jedno slovo činiključnu razliku i pobija toliko rašireni mit.
Unus na latinski znači jedan. Kada bi teoretski izvorni kršćanski spisi spominjali comunio (s jednim „m“), onda bi se zbilja moglo (barem donekle na lingvističkoj razini) tražiti sličnosti kršćanstva i komunizma. Naime, comunio bi zaista bio sastavljen od riječi „sa“ (com, iako se riječ „sa“ kaže cum, ali i com je valjani prefiks) te „jedinstvo“ (unitas). To jedno jedino „m“ bi već bilo „zauzeto“ u prefiksu com, pa bi ostatak riječi počinjao tek od slova „u“ te bi tu onda sve bilo jasno.
Međutim, ako znamo da stvarni izraz glasi communio (s dva „m“), onda to bitno mijenja cijelu sliku. Stvarni korijen te riječi je stoga com i munis, a ne com i unis.
Izraz com (od cum) znači „sa“ (a u ovom kontekstu već sâm po sebi označava zajedništvo), ali nužno je razjasniti što znači munis. Ta riječ dolazi od imenice munus, koja označava: djelo, zadaću, dužnost, obavezu, službu, ili pak dar. Dakle, odnosi se na onoga koji obavlja dužnost / službu. Pridjev munis znači uslužan.
Prema tome, jedinstvo se u navedenom kontekstu ne bazira na comunis, nego na communis; pri čemu već sâm com označava zajedništvo, ali je nužno naglasiti da iza toga ide munis (a ne unis).
Skraćivanje radi pojednostavnjivanja može dovesti do neželjenih posljedica.
