Ako političke ideje više ne mogu opstati bez posrednika, što to govori o njima? I ako povjerenje više ne ide prema institucijama nego prema pojedincima s dobrim svjetlom i stabilnim Wi-Fi-jem, kakvu to demokraciju gradimo?
Negdje između trećeg scrolla po telefonu i četvrtog „skip ad“, politika je tiho priznala poraz. Ne onaj izborni, nego puno ozbiljniji, komunikacijski. Jer ako vas ljudi više ne slušaju, ne vjeruju vam i ne prepoznaju se u vašim rečenicama, ostaje vam još samo jedno: pronaći nekoga koga slušaju umjesto vas.
Tako su britanski laburisti odlučili angažirati komunikacijske agencije da pronađu influencere koji mogu „prirodno“ prenijeti poruke Keira Starmera. U prijevodu: ako političar ne može do mladih, možda može netko tko uz jutarnju kavu snima „day in my life“ i usput ubaci mišljenje o poreznoj politici. Jer ništa ne kaže vjerodostojnost kao spontana rečenica: „Ovaj smoothie je top, a i fiskalna stabilnost je baš važna.“
To, naravno, zvuči smiješno ali samo dok ne shvatimo da zapravo funkcionira. Mlađi birači ne gledaju dnevnike, ne čitaju stranačke programe i nemaju strpljenja za govore koji traju dulje od jedne minute. Njihov politički prostor je ekran, a njihov filter povjerenja nije institucija nego osoba. Ako ta osoba kaže da je nešto važno, postoji šansa da će to netko i poslušati. Ako političar to kaže, algoritam će ga kazniti prije publike.
Nije spontano, samo dogovoreno
Primjeri su već svuda oko nas. U Velikoj Britaniji influenceri objašnjavaju političke teme kroz osobne priče, u SAD-u se političke kampanje vode kroz TikTok formate, a u Europi političari sve češće pokušavaju zvučati kao da su upravo sišli s Instagrama, a ne s govornice. Problem nastaje kad ta „autentičnost“ postane scenarij, a spontanost unaprijed dogovorena suradnja.
I tu dolazimo do balkanskih prostora (i šire), gdje stvari nikad ne kasne samo dođu u malo kreativnijem, često potpuno nelogičnom obliku, uz obaveznu rodbinsku vezu i kumstvo u pozadini.
Zamislite domaću verziju. Influencer snima video: vozi se kroz selo, kamera hvata sunce, njivu, traktor, u pozadini lagana tamburaška glazba. „Ljudi, baš razmišljam koliko je važno ostati ovdje i graditi svoju budućnost.“ Sljedeći kadar: isti influencer na otvorenju lokalne ceste koja se proglašava strateškim pravcem, iako završava kod stričeve vikendice. Reže vrpcu zajedno s političarem. Opis videa: „Nije reklama, samo podrška dobrim projektima.“
Ili još bolje – netko snima recept za sarmu. Sve ide po planu: kupus, meso, riža… i onda, između dva motanja, ubaci: „Bitno je i da imamo stabilno vodstvo koje razumije tradiciju.“ Ako pažljivo pogledate, možda u kutu kadra stoji logo koji „nije slučajno tu“. Kud ćeš bolji izbor od sarme. Unutra svega pomalo, izvana uredno zamotano, a kad se otvori… iznenađenja. Prava metafora političkog programa.
Pri tome svakako treba preskočiti već viđene pokušaje političara koji su odlučili „biti bliski narodu“ pa su završili u kuhinji s tavom u ruci i izrazom lica kao da prvi put vide ulje. Ti videi nisu
približili politiku građanima, ali su im je dodatno ogadili. Mislim, tko bi jeo ono što oni skuhaju?! Ionako su nam već „zapržili čorbu“.
Naravno, kod nas će to uvijek biti malo manje suptilno. Dok u Britaniji influencer govori o ekonomiji kroz lifestyle, kod nas će netko direktno reći: „Ovaj čovjek radi posao.“ I to najčešće dok stoji pored tog čovjeka koji klima glavom kao da je upravo riješio globalnu krizu, a zapravo je otvorio parking s tri mjesta i jednim znakom koji se već naginje.
Ali ako ćemo iskreno, Balkan već ima savršen profil političkog influencera. To ne smije biti netko previše uglađen jer narod ne vjeruje savršenstvu. Mora imati barem jednu snimku s roštilja, jednu iz svatova, jednu s pjevanjem i pucanjem i jednu gdje komentira cijene u trgovini s rečenicom: „Pa tko ovo može platiti?“ Idealno je da zna voziti traktor, ali i snimiti story iz teretane. Da psuje umjereno, ali „narodno“. Da razumije algoritam, ali još više ljude koji psuju algoritam.
Ili se prilagodi ili…
Takav influencer ne prodaje politiku, on prodaje osjećaj da „je jedan od nas“, čak i kad to više odavno nije. I upravo u toj iluziji leži njegova vrijednost.
No, ispod te šale krije se ozbiljnije pitanje: je li ovo znak da se politika modernizira ili da gubi vlastiti glas? Jer ako političke ideje više ne mogu opstati bez posrednika, što to govori o njima? I ako povjerenje više ne ide prema institucijama nego prema pojedincima s dobrim svjetlom i stabilnim Wi-Fi-jem, kakvu to demokraciju gradimo?
Možda je odgovor negdje između. Politika se uvijek prilagođavala medijima svog vremena. Nekad su to bile novine, pa televizija, danas su to društvene mreže. Razlika je samo u tome što su novinari nekad postavljali pitanja, a influenceri danas postavljaju kadar i cijenu.
I zato ovo nije samo priča o Laburistima i Keiru Starmeru. Ovo je priča o trenutku u kojem politika više ne pokušava biti uvjerljiva nego gledana. A kad jednom postane sadržaj, više nije pitanje tko ima bolji program, nego tko ima bolji engagement.
U takvom svijetu, izbori možda još postoje, ali kampanja već odavno traje. I to između dvije reklame za kremu, jednog recepta, videa psa koji pruža šapu. I jednog „iskrenog“ mišljenja koje je, sasvim slučajno, stiglo uz fakturu.
