Bez zadrške možemo reći: ovakve situacije uvijek koriste nekome. Koriste onima koji žele vidjeti slabosti sustava. Onima koji žele testirati koliko brzo reagiramo i koliko dugo možemo izdržati pritisak. I koriste svima kojima odgovara društvo koje sumnja u vlastitu sigurnost.
Posljednjih dana Hrvatska svjedoči valu dojava o bombama u trgovačkim centrima, školama i javnim ustanovama. Sve su, srećom, bile lažne. Zaključak da „nije bilo ništa” zapravo je najopasnija moguća pogreška. Jer upravo u tome i jest poanta. Eksploziv nije potreban da bi se proizveo učinak.
Ovo nije klasičan sigurnosni incident. Ovo je školski primjer psihološko-informacijskog djelovanja, onoga što se često naziva specijalnim ili hibridnim ratom. Cilj nije fizička šteta, nego nešto daleko suptilnije i dugoročnije: poremetiti svakodnevicu, proizvesti osjećaj nesigurnosti i testirati kako sustav reagira pod pritiskom.
Jedna dojava znači evakuaciju. Deset dojava znači kaos u rasporedu. Stotinu dojava znači paralizu. Roditelji panično zovu djecu, institucije prekidaju rad, policija i hitne službe se razvlače na sve strane. Sve to bez ijedne stvarne naprave. U tom smislu, lažna dojava je gotovo savršeno oružje: jeftina, anonimna i učinkovita.
Takvi obrasci nisu novi. U SAD-u već godinama postoje valovi lažnih prijetnji i fenomen tzv. „swattinga”, opasne kriminalne taktike lažnog prijavljivanja hitnih slučajeva kriminalnih radnji gdje lažne dojave dovode specijalne policijske jedinice na intervencije koje se nikada nisu trebale dogoditi.
U Rusiji su između 2017. i 2020. zabilježene tisuće lažnih dojava koje su dovele do masovnih evakuacija trgovačkih centara, škola i institucija. Tijekom djelovanja IRA u Ujedinjenom Kraljevstvu, čak i same prijetnje, bez eksplozije, bile su dovoljne da paraliziraju gradove. Slični obrasci javljaju se i u Indiji gdje koordinirane lažne prijetnje redovito testiraju otpornost sustava i stvaraju osjećaj stalne nesigurnosti.
Zajedničko svim tim slučajevima je jednostavna, ali neugodna istina: za destabilizaciju društva nije potreban eksploziv, nego dovoljno uvjerljiva prijetnja.
Takve akcije djeluju na više razina. Prvo, stvaraju psihološki pritisak na građane, osjećaj da je opasnost svugdje i da se može pojaviti bilo kada. Drugo, testiraju kapacitete države: koliko brzo reagira policija, koliko su koordinirane službe, koliko sustav može izdržati ponavljanje. Treće, i možda najvažnije, erodiraju povjerenje. Ako se prijetnje stalno ponavljaju, ljudi počinju sumnjati ili u sigurnost, ili u sposobnost institucija.
Cilj su strah i panika
Upravo tu leži najveća opasnost. Nije cilj da jedna dojava „uspije”, nego da ih bude dovoljno da se društvo navikne na izvanredno stanje. Da strah postane rutina, a svaka nova vijest o evakuaciji više ne šokira, nego samo dodatno nagriza osjećaj normalnosti.
Država u takvim situacijama mora reagirati brzo i ozbiljno. Svaka prijetnja mora se tretirati kao stvarna. Ali, istovremeno ulazi u paradoks: upravo ta nužna reakcija multiplicira učinak onoga tko prijetnje šalje. Što je odgovor vidljiviji i opsežniji, to je psihološki efekt veći.
Zato odgovor mora biti dvostruk. Operativno, sustav mora biti brz, koordiniran i otporan na iscrpljivanje. Komunikacijski, mora biti smiren, jasan i odgovoran, bez dramatiziranja, ali i bez umanjivanja ozbiljnosti. Jer panika je cilj, a smirenost je obrana.
Poruka ovih događaja nije da smo nesigurni, nego da živimo u vremenu u kojem se sigurnost napada drugačijim sredstvima. Bez eksploziva, bez vidljivog neprijatelja, ali s vrlo konkretnim posljedicama. I možda je upravo to najneugodniji dio: neprijatelj ne mora ništa raznijeti. Dovoljno je da nas natjera da sami počnemo „pucati“ po vlastitom osjećaju sigurnosti.
U takvim situacijama uvijek se postavlja isto pitanje: tko stoji iza svega? I upravo tu počinje nelagoda. Jer odgovor nije jednostavan i vrlo često nije jedan.
Mogu li iza ovakvih obrazaca stajati strane obavještajne strukture? U teoriji, apsolutno da. Upravo ovakve metode – jeftine, anonimne i teško dokazive spadaju u standardni arsenal hibridnog djelovanja. Ne zahtijevaju infrastrukturu, ne ostavljaju jasan trag, a proizvode mjerljiv učinak: strah, pritisak i testiranje sustava.
Jednako je važno reći: bez konkretnih dokaza, svaka tvrdnja i neozbiljne optužbe o tome „tko to radi” ostaje u domeni spekulacije. I tu leži druga zamka. Jer pretjerano nagađanje može proizvesti isti efekt kao i sama prijetnja dodatnu nesigurnost i nepovjerenje.
Ono što, međutim, možemo reći bez zadrške jest ovo: ovakve situacije uvijek koriste nekome. Koriste onima koji žele vidjeti slabosti sustava. Koriste onima koji žele testirati koliko brzo reagiramo i koliko dugo možemo izdržati pritisak. I koriste svima kojima odgovara društvo koje sumnja u vlastitu sigurnost.
Komu je u interesu?
Zato pravo pitanje možda nije samo „tko to radi”, nego i “što se ovime postiže”?
Postiže se upravo ono što gledamo: poremećaj svakodnevice, širenje nelagode i osjećaj da je sustav stalno korak iza. I tu dolazimo do najvažnije poruke. U vremenu hibridnih prijetnji, snaga društva ne mjeri se time hoće li izbjeći svaki incident nego time hoće li ostati racionalno, informirano i otporno kad se oni dogode.
Iako suvremena tehnologija omogućava visoku razinu anonimnosti, stvarnost je obično manje filmska nego što mislimo. Iza takvih dojava često ne stoje nikakvi „klinci genijalci’, ali jednako tako ni pokušaji banalizacije ne drže vodu, jer i ograničena anonimnost danas je dovoljna da pojedinac ili mala skupina proizvedu nerazmjerno velik društveni učinak.
Jer oni koji šalju takve poruke računaju na jedno: da ćemo sami odraditi posao umjesto njih. Da ćemo proširiti strah, izgubiti povjerenje i početi sumnjati u sve. Najveća pogreška bila bi da im u tome pomognemo. U vremenu u kojem prijetnja može biti i lažna, ali učinak stvaran, otpornost više nije samo pitanje sigurnosnih službi nego zrelosti cijelog društva.
