Političari nisu sami sebe izabrali. Svaka saborska uvreda podsjetnik je da odgovornost ne završava u sabornici, nego počinje na biračkom mjestu.
Kada se u Hrvatskom saboru političke protivnike naziva „stokom“, a dio zastupnika na to plješće, smije se ili pronalazi opravdanja, problem više nije samo jedna neprimjerena riječ. Problem je mnogo dublji: pokazuje se da oni koji donose pravila očito ne smatraju da se ona odnose i na njih same.
Hrvatski sabor ima Kodeks o etičkom djelovanju zastupnika. Ne pravilnik o bontonu. Ne zbirku lijepih želja. Nego službeni dokument koji bi trebao predstavljati minimalni standard ponašanja najvišeg predstavničkog tijela države.
U njemu se govori o poštovanju ljudskog dostojanstva, kulturi dijaloga, uvažavanju drugih i zabrani vrijeđanja. No svaki put kada zastupnik izgovori uvredu, a kolege ga brane, relativiziraju ili čak nagrađuju pljeskom, šalje se poruka da je Kodeks mrtvo slovo na papiru. Da postoji samo zato da bi se moglo reći kako postoji. Možda je najveći problem upravo u tome što se više nitko ni ne pretvara da ga shvaća ozbiljno.
Pokušajmo zamisliti istu situaciju izvan Sabora.
Što bi se dogodilo kada bi zaposlenik na sastanku ustao i kolegi rekao: „Ti si stoka“? Bi li mu nadređeni zapljeskao? Bi li kolege govorile da je to samo „slikoviti politički govor“? Bi li služba za ljudske resurse zaključila da se radi o legitimnom obliku komunikacije? Naravno da ne bi.
U većini tvrtki takvo bi ponašanje predstavljalo povredu pravila ponašanja na radnom mjestu. Uslijedilo bi upozorenje, disciplinski postupak ili neka druga sankcija, čak i otkaz ugovora o radu. Od zaposlenika se očekuje minimum profesionalnosti i poštovanja prema kolegama.
Zašto bi standard u Hrvatskom saboru bio niži nego u prosječnom poduzeću?
Zašto bi čovjek koji predstavlja stotine tisuća građana imao manje obveze prema kulturi dijaloga od referenta, učitelja, medicinske sestre, inženjera ili građevinskog radnika?
Kada običan građanin vrijeđa na društvenim mrežama, često će biti prijavljen, blokiran ili javno prozvan zbog nedostatka kulture. Kada to čini saborski zastupnik, osoba koja prima plaću iz državnog proračuna da zastupa građane Republike Hrvatske, standard bi morao biti viši, a ne niži.
No posljednjih godina svjedočimo upravo suprotnom. Što je uvreda grublja, veća je vjerojatnost da će izazvati oduševljenje vlastitog političkog tabora. Argumenti postaju nevažni. Važno je samo da je protivnik ponižen, ismijan ili dehumaniziran.
A riječ „stoka“ nije politička kritika. Nije argument. Nije polemika. To je uvreda. U hrvatskom pravnom sustavu uvreda nije beznačajna stvar, nego je čak predviđena kao povreda časti i ugleda o kojoj se može voditi sudski postupak privatnom tužbom.
Zato danas više nije pitanje tko je koga uvrijedio. Pitanje je čemu služi Etički kodeks ako ga zastupnici ignoriraju čim im postane politički nezgodan. Čemu služe odbori, povjerenstva i svečane deklaracije o političkoj kulturi ako se u praksi nagrađuje upravo suprotno ponašanje?
Institucije ne gube ugled zbog kritike. Gube ga kada prestanu vjerovati u vlastita pravila. A kada zastupnici počnu pljeskati onome što su vlastitim Kodeksom zabranili, problem više nije u jednoj riječi. Problem je u prijeziru prema standardima koje su sami usvojili.
Takvo ponašanje nije znak političke snage. To je znak institucionalne kapitulacije. Bilo bi prejednostavno svu odgovornost svaliti samo na zastupnike jer oni nisu sami sebe izabrali.
Netko ih je zaokružio na biračkom listiću. Netko je procijenio da upravo oni zaslužuju predstavljati građane Republike Hrvatske. I zato se na kraju ne postavlja samo pitanje kakve zastupnike imamo. Postavlja se i pitanje kakve zastupnike biramo.
Jer ako nam je postalo normalno da se u najvišem predstavničkom tijelu države političke protivnike naziva „stokom“, a još normalnije da se na to plješće, onda problem nije samo u Saboru. Onda je problem i u društvu koje je počelo vjerovati da su pristojnost, poštovanje i dostojanstvo slabost.
A bez tih vrijednosti nema ni ozbiljne politike ni ozbiljne države.
