Tko je zapovijedao razaranjem Osijeka – i zašto to pitanje desetljećima ostaje bez odgovora?
Sud je rekao svoje. Branimir Glavaš pravomoćno je osuđen na sedam godina zatvora. Odluka postoji i kao građani države koja počiva na vladavini prava moramo je poštovati. Svaki zločin, bez obzira s koje strane dolazio, zaslužuje osudu. Nijedna nevina žrtva ne smije biti zaboravljena.
Ali ostaje jedno teško pitanje koje desetljećima opterećuje mnoge ljude u Hrvatskoj, a posebno u Osijeku: vrijedi li pravda jednako za sve?
Grad koji je gorio
Da bismo razumjeli zašto mnogi danas osjećaju gorčinu, moramo se vratiti u jesen 1991. Osijek tada nije bio grad mira. Bio je grad na prvoj crti bojišnice – grad koji je doslovno gorio.
Granatirane su kuće, bolnice, škole, vrtići, crkve. Ljudi su dane i noći provodili u podrumima i skloništima. Sirene za opću opasnost postale su dio ritma svakodnevice. Grad je živio između života i smrti, i svaki novi dan bio je neizvjesnost.
U toj velikosrpskoj agresiji poginulo je 1.731 branitelja i civila. Tisuće su ranjene. Brojne obitelji zauvijek su ostale bez svojih najmilijih.
Među njima bila je i učenica Ivana Vujić.
Djevojčica kojoj je život prekinula četnička granata. Nije nosila oružje. Nije bila vojnik. Bila je dijete – s prijateljima, snovima i budućnošću koja joj je oduzeta u jednom jedinom trenutku. Kada govorimo o pravdi, moramo govoriti i o Ivani Vujić. O svakom ubijenom djetetu. O svakom civilu koji u rukama nije imao oružje, već je samo pokušavao preživjeti dan.
Osijek je bio na rubu sudbine kakvu je doživio Vukovar. Da nije bilo organizirane obrane, pitanje je bi li danas bio slobodan grad.
U takvom kaosu netko je morao organizirati obranu. Branimir Glavaš bio je jedan od ljudi koji su imali važnu ulogu u tim danima. S odmakom od više od tri desetljeća lako je analizirati odluke donesene pod granatama. No 1991. odluke su se donosile u minutama, u situacijama gdje nije bilo prostora za savjetovanje ni odmak.
Pitanje koje ostaje bez odgovora
Presuda Branimiru Glavašu temelji se na načelu zapovjedne odgovornosti. To je legitiman i važan pravni institut. Ako podređeni počine zločin, postavlja se pitanje odgovornosti onih koji su zapovijedali.
Ali tada se nameće pitanje koje mnogi Osječani postavljaju već desetljećima – tiho, na ulici, na obljetnicama, na grobovima:
Tko je odgovarao za Osijek?
Tko je zapovijedao topništvom koje je svakodnevno gađalo grad? Tko je izdavao naredbe za granatiranje stambenih četvrti, škola i bolnica? Tko je odgovoran za ubijenu Ivanu Vujić i sve ostale koji su poginuli ne od ratnih, nego od zločinačkih odluka? Jesu li pred lice pravde izvedeni svi zapovjednici JNA koji su vodili operacije protiv Osijeka? Zašto nisu odgovarali oni koji su iz okolnih sela navodili topništvo i ciljano terorizirali i ubijali civile?
Na ta pitanja Osjećani ni danas nemaju odgovor.
Gorčina ne dolazi iz osporavanja sudskih odluka. Dolazi iz dojma da pravda nije bila jednako dostupna svim žrtvama.
Haag koji nije bio za sve
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju desetljećima je bio simbol nade da će za ratne zločine netko odgovarati. I djelomično jest — optužnice su podignute, presude izrečene. Ali brojna istraživanja i reakcije žrtava pokazale su istu stvar: procesuiranje nije bilo ni blizu jednako za sve strane sukoba.
Hrvatska je imala gorak osjećaj da su njezini zapovjednici, uključujući generala Gotovinu i Markača, završili pred Haškim sudom i bili osuđeni – da bi ih žalbeno vijeće naknadno oslobodilo. Cijeli taj postupak ostavio je u javnosti nejasan okus: ratni pobjednici i branitelji bez kojih Hrvatska možda ne bi bila slobodna – godinama su sjedili na optuženičkoj klupi.
Istovremeno, dio zapovjednika četničkih i paravojnih postrojbi koji su zapovijedali napadima na hrvatska sela i civilnim ciljevima – nikada nije stigao na sud. Ili su preminuli. Ili su ostali nedohvatljivi. Ili je politička volja jednostavno bila preslab motor za procesuiranje svega što se događalo.
Ovo ne govorim da bih pravdao bilo čiji zločin. Govorim to zato što pravda mora biti ista za sve. Ako zakon zapovjedne odgovornosti vrijedi za naše zapovjednike, onda mora vrijediti i za agresorske.
Zakon koji je zatvarao oči
Hrvatska je, radi mira i reintegracije, donijela Zakon o općem oprostu. Odluka koja je velik broj sudionika pobune izuzela od kaznenog progona za djela oružane agresije, osim za ratne zločine. Razumljivo s gledišta mirovnog procesa. Teško prihvatljivo s gledišta majke koja ni danas ne zna tko je zapovijedao granatom koja je ubila njezino dijete.
Mnogi se pitaju – i to pitanje ne nestaje s godinama, nego raste: zašto nisu svi ratni zločini istraženi? Zašto nisu svi odgovorni izvedeni pred sud?
Pravo bez jednakih kriterija teško postaje pravda. A pravda koja ne obuhvaća sve žrtve ostavlja rane koje ne zarastaju.
Što Osijek pamti
Osijek pamti svoje poginule i sva razaranja. Pamti branitelje koji su s minimalnom opremom i oružjem stali ispred tenkova. Pamti civile koji nisu mogli birati hoće li biti na ratištu. Pamti djecu koja su umirala u godinama u kojima bi trebala učiti i odrastati. Pamti Ivanu Vujić.
I dok god mnoga pitanja ostaju bez odgovora – dok god zapovjedna odgovornost za razaranje Osijeka nije jednako ozbiljno obrađena kao odgovornost na drugoj strani – osjećaj da pravda nije bila jednaka nastavit će živjeti u sjećanju tih ljudi.
Ne iz mržnje. Nego iz nečega što je teže ugasiti od mržnje.
Iz osjećaja da njihovi mrtvi nisu bili dovoljno važni.
