Više od stotinu dana nakon početka američko-izraelskih napada na Iran, Washington i Teheran proglasili su pobjedu. Potpisani Memorandum o razumijevanju zaustavio je ratne operacije, otvorio Hormuški tjesnac i pokrenuo novi krug pregovora o iranskom nuklearnom programu, no ključna pitanja ostala su neriješena.
Sporazum predviđa 60 dana pregovora tijekom kojih će se raspravljati o budućnosti iranskog programa obogaćivanja uranija, visoko obogaćenim zalihama nuklearnog materijala i obnovi oštećenih nuklearnih postrojenja.
Iran sporazum predstavlja kao političku pobjedu. Teheran ističe da je očuvao državni sustav, izbjegao kapitulaciju i dobio mogućnost ukidanja dijela sankcija te otvaranja gospodarskih projekata vrijednih stotine milijardi dolara.
Prema objavljenim okvirima sporazuma, Sjedinjene Američke Države trebale bi postupno ublažavati sankcije, omogućiti veći izvoz iranske nafte i sudjelovati u međunarodnim planovima gospodarske obnove Irana. Istodobno, Iran je pristao sudjelovati u pregovorima o budućnosti svog nuklearnog programa i potvrditi da ne razvija nuklearno oružje.
No upravo bi ta pitanja mogla postati najveći problem za iransko vodstvo.
Tijekom rata iranski državni mediji i politički vrh tvrdili su da je Iran porazio svoje protivnike. Zbog toga bi svaki ustupak oko nuklearnog programa mogao izazvati nezadovoljstvo tvrdolinijaških krugova koji smatraju da nakon proglašene pobjede nema razloga za kompromis.
S druge strane, ni američki predsjednik Donald Trump nema potpuno mirnu poziciju. Iako sporazum predstavlja kao veliku pobjedu koja je otvorila Hormuški tjesnac i smanjila pritisak na cijene energenata, dio republikanaca smatra da je Washington dao previše ustupaka.
Posebne kritike izazvale su informacije o mogućem međunarodnom fondu za obnovu Irana vrijednom oko 300 milijardi dolara. Trump tvrdi da američki porezni obveznici neće financirati taj projekt, no protivnici sporazuma upozoravaju da bi Iran ipak mogao ostvariti značajne gospodarske koristi bez konačnog rješavanja nuklearnog pitanja.
Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da sporazum ne spominje iranski raketni program niti veze Teherana s regionalnim saveznicima i oružanim skupinama na Bliskom istoku, što je ranije bilo među glavnim ciljevima američke politike.
Zato brojni analitičari upozoravaju da je rat možda zaustavljen, ali da politička bitka tek počinje. U idućih 60 dana obje strane morat će dokazati vlastitoj javnosti da nisu popustile, a istodobno pronaći kompromis koji će spriječiti novi sukob.
Upravo će taj paradoks biti najveći izazov. Što su pobjede glasnije proglašavane, to će stvarni kompromisi biti politički teži za prihvatiti.
