Pred hrvatskim ratarima je još jedna neizvjesna žetva, a prve najave otkupnih cijena pšenice izazvale su novo nezadovoljstvo među proizvođačima. Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić upozorava kako je stanje ozbiljno te poručuje da više nema prostora za obećanja i strategije na papiru.
U razgovoru za medije Mihelić ističe da globalne okolnosti ne idu u prilog proizvođačima žitarica. Zbog rekordnih svjetskih prinosa i rasta zaliha pšenice ne očekuje značajniji rast cijena, dok hrvatski ratari procjenjuju da bi održiva otkupna cijena trebala iznositi između 250 i 280 eura po toni.
„Uzgoj žitarica na malim površinama danas je postao potpuno neisplativ posao. Ako se naši ratari hitno ne promijene i ne udruže, tržište će ih pomesti“, upozorio je Mihelić.
Posebno je naglasio kako se Hrvatska već godinama suočava s posljedicama urušavanja domaćeg stočarstva koje je nekada bilo glavni potrošač domaćih žitarica. Zbog toga su proizvođači, smatra, danas prepušteni otkupljivačima i tržišnim poremećajima.
Mihelić od države traži odlučnije poteze, prije svega zaustavljanje nepoštenih trgovačkih praksi te osnivanje velikog Nacionalnog fonda za razvoj poljoprivrede.
„Vrijeme za deklarativne priče i okrugle stolove je završilo. Tražimo odluke. Hrvatska mora imati sustav koji štiti domaće proizvođače i omogućuje im konkurentnost na europskom tržištu“, poručio je.
Predsjednik HPK-a upozorio je i na moguće posljedice trgovinskog sporazuma Europske unije s državama Mercosura, koji bi mogao dodatno povećati pritisak jeftinog uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Južne Amerike.
Naglasio je kako će se tijekom mandata zalagati za tri ključna cilja: bolji materijalni položaj poljoprivrednika, smanjenje administrativnih opterećenja i jačanje domaće proizvodnje hrane.
„Hrvatski poljoprivrednik mora na hrvatskoj zemlji proizvoditi hranu za hrvatske građane. To je pitanje nacionalnog suvereniteta“, rekao je Mihelić.
Dodao je kako će Hrvatska poljoprivredna komora koristiti sva zakonom dopuštena sredstva kako bi zaštitila interese proizvođača, a ako izostanu konkretne odluke koje bi zaustavile daljnje propadanje sektora, ni prosvjedi nisu isključeni.
Pitanje otkupne cijene pšenice tako ponovno postaje puno više od poljoprivredne teme. Ono otvara pitanje dugoročne prehrambene sigurnosti Hrvatske, opstanka domaće proizvodnje i sposobnosti države da očuva vlastitu proizvodnju hrane u sve zahtjevnijim globalnim okolnostima.
