Hrvatska danas obilježava Dan antifašističke borbe. Službeno se prisjećamo 22. lipnja 1941. godine i osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda, postrojbe koja je nastala nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez i koja se smatra početkom organiziranog oružanog otpora na području tadašnje Hrvatske.
To su činjenice. Kao što je činjenica da je među partizanima bilo mnogo Hrvata koji su se borili protiv nacizma, fašizma i okupacije. Mnogi od njih vjerovali su da se bore za slobodu, a ne za buduću diktaturu.
Ali problem nastaje kada se 22. lipnja prikazuje samo kroz jednu polovicu povijesti.
Jer pokret koji je 1941. krenuo u borbu protiv okupatora završio je 1945. kao pobjednik koji je uspostavio jednopartijski komunistički sustav. Nakon završetka rata uslijedili su Bleiburg, Križni put, masovne likvidacije bez suđenja, politički progoni, zatvaranja, oduzimanja imovine, cenzura i obračuni s političkim protivnicima.
Danas više nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje karakter ustaškog režima i zločine počinjene u njegovo ime. Međutim, jednako tako nije normalno zatvarati oči pred činjenicom da je komunistički režim nakon rata počinio teška kršenja ljudskih prava i ostavio iza sebe tisuće žrtava čije sudbine ni osam desetljeća kasnije nisu do kraja istražene.
Upravo zato Dan antifašističke borbe ostaje jedan od najpodijeljenijih blagdana u Hrvatskoj.
Jedni u njemu vide simbol otpora fašizmu i nacizmu. Drugi ga doživljavaju kao dan koji se prečesto koristi za prešućivanje komunističkih zločina. Istina je da bez suočavanja s obje strane povijesti nema ni ozbiljnog društvenog dijaloga.
Europski parlament u više je rezolucija osudio nacizam, fašizam i komunizam kao totalitarne sustave koji su obilježili 20. stoljeće milijunima žrtava. Većina europskih država danas njeguje kulturu sjećanja koja ne bira žrtve prema ideološkoj pripadnosti.
I Hrvatska bi trebala biti sposobna učiniti isto.
Poštovanje prema ljudima koji su se borili protiv fašizma ne smije značiti šutnju o komunističkim zločinima. Jednako kao što osuda komunističkih zločina ne smije značiti relativizaciju zločina fašizma i nacizma.
Ako želimo zrelu državu, onda 22. lipnja ne smije biti dan ideoloških rovova nego dan povijesne istine.
A povijesna istina nikada nije potpuna ako se govori samo o jednim žrtvama, a prešućuju druge.
Hrvatski 22. lipanj ostaje relikt jugoslavenske tradicije koji se u samostalnoj državi zadržao kao kompromis, ali koji ne odgovara europskom trendu suočavanja s cjelovitom poviješću 20. stoljeća.
