Izjava srbijanskog ministra informiranja Borisa Bratine, u kojoj Hrvatsku dovodi u vezu s navodnim „plaćanjem teritorijem“ ne može se odbaciti kao usputna rečenica iz televizijske emisije. Riječi izgovorene s ministarske pozicije imaju težinu bez obzira na to u kakvom su formatu izrečene i koliko ih se naknadno pokušava umanjiti.
U trenutku kada se u Europi vodi rat zbog rušenja međunarodno priznatih granica, govoriti o teritoriju kao sredstvu političke kazne nije neodgovorno nego opasno. Hrvatska nije tema hipotetskih rasprava niti predmet tuđih povijesnih frustracija. Riječ je o državi čije su granice potvrđene međunarodnim pravom i članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu.
Problem ove izjave nije samo u onome što je rečeno nego u načinu razmišljanja koji stoji iza nje. Usporedba Hrvatske s Ukrajinom i tvrdnja da bi se „zločini trebali plaćati teritorijem“ priziva dobro poznatu logiku iz devedesetih. To je obrazac u kojem se briše razlika između agresije i obrane, između napada i samoobrane, između činjenica i političkih konstrukcija.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje funkcija koju Bratina obnaša. Ministar informiranja nije običan politički komentator. Njegova je odgovornost oblikovanje javnog prostora i poruka koje država šalje prema van. Kada upravo s te pozicije dolaze izjave koje podsjećaju na četničku ideologiju i velikosrpski revizionizam, to ne može biti slučajnost niti osobni ispad.
U Domovinskom ratu Hrvatska se branila. Ta činjenica nije stvar mišljenja, nego povijesno i pravno utvrđena istina. Međunarodni sudovi su jasno definirali karakter sukoba. Pokušaji da se ta istina zamagli usporedbama s aktualnim ratovima i proizvoljnim tezama o teritorijalnim posljedicama predstavljaju svjesnu zamjenu teza.
Ono što dodatno zabrinjava jest izostanak jasnog odmaka srbijanskih vlasti od ovakvih izjava. Šutnja u ovakvim situacijama često govori jednako glasno kao i same riječi. Ako se ovakav diskurs tolerira, on s vremenom postaje dio normaliziranog političkog govora.
Zato ova izjava nije samo diplomatski incident niti medijska provokacija. Ona je test političke odgovornosti i zrelosti. Hrvatska javnost ima pravo znati da ovakve poruke dolaze iz samog vrha srbijanske vlasti, a ne s rubova političke scene.
Riječi imaju posljedice. Posebno kada dolaze od onih koji upravljaju državom.
