Demografski problemi u Hrvatskoj već su dobrano ušli u svoje treće desetljeće javnog detektiranja, analiziranja i proklamiranja. Gotovo da nema ozbiljnije političke ili društvene rasprave u kojoj se ne zaziva njihovo rješenje, niti strategije koja ih, barem nominalno, ne stavlja u središte nacionalnog opstanka. U tom kontekstu, kao posebno naglašen uzrok nerijetko se ističe niži životni standard, dakle, manja primanja u odnosu na razvijenije zemlje. No, kada se ta teza promotri poštenije i bez jeftinih zaključaka, postaje jasno da ona nipošto ne može biti dovoljna, a još manje presudna. Jer demografski pad nije hrvatska iznimka, nego širi obrazac koji se još i više prelijeva na razvijenije svjetske zemlje koje svoju pozitivnu demografsku sliku imaju zahvaliti gotovo jedino migracijama.
Posebnost ove problematike podebljava se onda kada se u obzir uzme indeks fertiliteta (prosječan broj djece koje jedna žena rodi tijekom života), koji se, ponajprije u suvremenoj Europi kreće u smjeru potpuno suprotnom od onoga što bi sugerirala razina dohotka po stanovniku. Uostalom, kada bi vrijedila jednostavna logika „više novca = više djece“, tada bi siromašnije zemlje nužno bilježile niže stope nataliteta od bogatijih. Ali stvarnost uporno pokazuje da takva jednadžba ne postoji.
Upravo zato vrijedi otvoriti i jednu rjeđe problematiziranu dimenziju, onu koja se tiče svakodnevnih društvenih praksi i gotovo neupitne potrebe uklapanja u obrasce obilježavanja i sudjelovanja u raznim događajima (od raznoraznih slavljenja pa nadalje). Posebno u segmentu koji zahvaća djecu i obrazovni sustav, roditelji se sve češće nalaze izloženi svojevrsnom konzumerističkom pritisku: od maturalnih putovanja, preko rođendanskih proslava, pa sve do standardiziranih obrazaca odijevanja i tehnoloških predstavljanja. Istina je, reći će mnogi, to je stvar izbora. Ali, istina je i to da već od najranije, vrtićke dobi, pa sve do završetka školovanja, ti troškovi poprimaju gotovo normirani karakter, usklađen najčešće sa „staleškim“ mogućnostima roditelja – a još i češće pokušajima prikrivanja vlastitih staleških limita. Zajedničko svemu tome je da se rijetko postavlja pitanje smisla: je li u središtu rođendanske proslave doista dijete ili ambijent; je li u središtu maturalnog putovanja susret s prostorom i kulturom ili tek buduća fotografija i priča koja će se prepričavati. Ono što ostaje konstanta u velikoj većini slučajeva jest: „mora se“. A upravo u tim riječima sadržan je ključ problema. Jer gotovo nitko ne želi povući kočnicu. Ne zbog uvjerenja, nego zbog straha od ispadanja iz obrasca. Društvo, naime, ne pritišće samo djecu. Ono kroz njih, ali i mimo njih pritišće roditelje koji se i sami nalaze zarobljeni u normama koje su prestale biti izbor, a postale obveza.
I tu dolazimo do točke na kojoj postaje jasno da se ne radi samo o maturalcima ili rođendanima kao izoliranim pojavama, niti o nekoliko „pretjerivanja“ koja bi se dala lako ispraviti nekim balansiranjem. Naprotiv, sve je to vidljivi dio jednog šireg niza, točnije obrasca koji se, s rastom standarda, ne smanjuje, nego širi i učvršćuje kroz nove oblike potrošnje, nove društvene obveze i nove pritiske koji su nasađeni na čvrsto ukorijenjene one stare (već preboljene i prihvaćene). U tom smislu, veći standard ne djeluje kao rasterećenje, nego kao akcelerator. On ne ukida potrebu za dokazivanjem, nego ju umnaža. Ne oslobađa i ne oplemenjuje vrijeme i prostor, nego ih ispunjava novim sadržajima koji se, prije ili kasnije, počinju doživljavati kao nužni. A upravo tu, gotovo neprimjetno, dolazi do širenja jedne konzumerističke sebičnosti koja, osim što djeluje agresivno, djeluje i potrošno. Trošeći i ono što joj nije bila namjera – čovjeka samog. Jer ono što pritom nestaje nisu samo novci, nego i određene društvene osobine koje su nekada činile temelj svakodnevice. U kontekstu Hrvatske, to su svakako otvorenost, širokogrudnost i upućenost jednih na druge. To su tzv. osobine „malog čovjeka“ koji je ostao, ne zahvaljujući višku, nego zahvaljujući odnosima. Kroz susjedstva, obitelji, uzajamne usluge i nepisane obveze solidarnosti, gradila se mreža koja je imala posebnu funkciju čovječnosti.
Zaključimo. U trenutku kada materijalni standard postane primarno, a često i jedino mjerilo društvenog i kulturnog prosperiteta, obrasci o kojima sam netom govorio, nestaju gubeći u potpunosti svoj smisao. Njihovo mjesto zauzima logika u kojoj se vrijednost mjeri vidljivošću, a pripadnost sudjelovanjem u skupim i sve zahtjevnijim oblicima „normalnog života“. Zato vrijedi ponoviti: više novca nije jamstvo većeg broja djece. Ako išta, može postati jamstvo suprotnoga, a to je širenje obrazaca koji život čine skupljim, zahtjevnijim i, u konačnici, zatvorenijim zbog čega bi ga trebalo širiti.
Treba biti iskren i priznati da povijest ne poznaje puno primjera „pozitivne regresije“, povratka na jednostavnije obrasce koji su nekoć funkcionirali. No to ne znači da je takav pokušaj unaprijed osuđen. Ako već postoji prostor za iznenađenje, onda ono vjerojatno neće doći kroz ekonomski ili civilizacijski slom, nego kroz postupno uviđanje, tj. kroz širenje svijesti da gomilanje materijalnog, pod izlikom lakšeg i boljeg uživanja, često završava kao njegovo poništavanje. Jer raskošna svadba nerijetko rezultira prosječnim ili nikakvim brakom, isto tako i veliki rođendan, najčešće zaboravi samoga slavljenika, a skupi maturalac završi kao loš provod poderanih džepova. U konačnici, logika ostaje ista, stavljanjem fokusa na kvalitetu tepsije, najčešće zaboravimo na sadržaj pite…
