Sve veći broj roditelja i nakon srednjih godina financijski i emocionalno skrbi o odrasloj djeci koja ne rade, ne studiraju i teško pronalaze put prema samostalnom životu. Tema je tijekom srpnja otvorila raspravu u Velikoj Britaniji, ali problem odavno nije ograničen samo na jednu državu.
Uobičajena slika obiteljskog života pretpostavlja da dijete završi školovanje, pronađe posao i postupno se osamostali. Za dio obitelji taj se prijelaz nikada ne dogodi ili traje mnogo dulje nego što su roditelji očekivali.
Razlozi nisu uvijek lijenost ili nedostatak volje, kako se često pojednostavljeno prikazuje. Dio mladih suočava se sa zdravstvenim poteškoćama, posljedicama društvene izolacije, nesigurnim tržištem rada ili nedostatkom znanja i iskustva potrebnih za prvi ozbiljan posao.
Teret tada uglavnom ostaje unutar obitelji. Roditelji nastavljaju plaćati stanovanje, hranu i svakodnevne troškove, često u razdoblju kada bi trebali štedjeti za vlastitu mirovinu. Uz financijski pritisak dolaze zabrinutost, osjećaj odgovornosti i pitanje pomaže li stalna zaštita djetetu ili dodatno odgađa njegovo osamostaljenje.
Ni potpuno povlačenje roditeljske pomoći nije jednostavno rješenje. Odrasloj osobi bez prihoda i jasne perspektive često nije dovoljna poruka da se mora „snaći“. Potrebni su dostupno obrazovanje, stručna podrška i stvarne prilike za ulazak na tržište rada.
Tema je posebno važna za Hrvatsku, gdje mladi zbog cijena stanova, visokih najamnina i nesigurnih primanja ionako ostaju u roditeljskom domu dulje nego prijašnje generacije.
Obitelj može biti najvažnija sigurnosna mreža, ali ne smije postati zamjena za neučinkovite institucije i nedostatak prilika. Roditeljska pomoć treba mladima omogućiti novi početak, a ne postati trajni sustav u kojem jedna generacija odgađa vlastitu sigurnost jer druga ne može napraviti prvi korak prema samostalnosti.
