Odjeća koja godinama nije odjevena, neispravni uređaji, stare kutije i predmeti sačuvani „za svaki slučaj“ postupno zauzimaju ormare, podrume i garaže. Problem često nije nedostatak prostora, nego količina stvari kojima više ne pronalazimo stvarnu svrhu.
Veliko raščišćavanje mnogim obiteljima djeluje kao posao za koji je potreban cijeli vikend. Zato se stalno odgađa, dok se nove stvari nastavljaju unositi u kuću.
Jednostavno pravilo može pomoći: ako neki predmet nije korišten godinu dana, treba razmisliti postoji li stvaran razlog da ga i dalje čuvamo.
To ne znači da treba baciti uspomene, sezonsku opremu ili stvari koje imaju posebnu obiteljsku vrijednost. Cilj nije prazan dom, nego prostor u kojem se lakše pronalazi ono što se doista koristi.
Najbolje je krenuti od jedne kategorije. Jedan dan pregledajte obuću, drugi kuhinjske posude, a treći dječje igračke. Predmete podijelite na one koje zadržavate, darujete, prodajete ili odlažete na odgovarajući način.
Posebnu pozornost treba posvetiti dječjim stvarima. Djeca brzo prerastu odjeću i igračke, ali roditelji ih često čuvaju iz emocionalnih razloga. Nekoliko važnih uspomena ima vrijednost, ali deset kutija može postati teret koji se godinama premješta iz prostorije u prostoriju.
Važno je uključiti cijelu obitelj. Jedna osoba ne bi trebala samostalno odlučivati o tuđim predmetima jer raščišćavanje tada lako postaje razlog za sukob.
U hrvatskim kućanstvima čuvanje stvari često proizlazi iz vremena kada se teško dolazilo do proizvoda i ništa se nije olako bacalo. Takav odnos ima vrijednost jer potiče štedljivost i popravljanje.
Međutim, čuvanje nije isto što i gomilanje.
Uređeniji dom ne nastaje kupnjom novih ormara i kutija. Ponekad je najveće poboljšanje jednostavna odluka da prostor vratimo ljudima koji u njemu žive, umjesto predmetima koje godinama ne koristimo.
