„Verbalni ples“ Iranaca traje beskrajno. U svijetu u kojem svi traže jednostavne krivce, Iran ostaje dokaz da geopolitika rijetko nudi jednostavne odgovore, a šahovska partija velikih sila traje desetljećima.
Postoji jedna fascinantna pojava. Čim se na televiziji pojavi vijest o Iranu, geopolitički komentatori niču sa svih strana. Presuda je gotova za trideset sekundi: „Trump je ovakav i onakav“, „Amerika je kriva“, „Iran je kriv“. Ovisi samo o tome s koje strane komentator promatra jednu od najsloženijih geopolitičkih priča današnjice i koliko je uvjeren da bi „on to svakako bolje riješio“. A onda postavite jedno neugodno pitanje: Tko uopće donosi odluke u Iranu? Najčešće slijedi muk.
Većina ljudi misli da Iran funkcionira poput Hrvatske, Francuske ili SAD-a. Izaberu predsjednika, parlament i vladu, pa oni vode državu. Samo što u Iranu predsjednik nije čovjek koji ima posljednju riječ niti je najmoćnija osoba u državi. Raspodjela moći potpuno je drukčija.
Postoji predsjednik, ali iznad njega stoji vrhovni vjerski vođa. Tu su i Revolucionarna garda, Vijeće čuvara ustava, Vijeće za utvrđivanje državnog interesa te sigurnosne i obavještajne strukture. Svaka od tih institucija ima dio moći. Ponekad velik, a ponekad presudan.
Vrhovni vođa odlučuje o vojsci, nuklearnom programu i strateškim vanjskopolitičkim pitanjima. Revolucionarna garda nije samo vojna organizacija nego golema politička i gospodarska sila s vlastitim interesima. Predsjednik može pregovarati, predlagati i provoditi politiku, ali ne može samostalno promijeniti strateški smjer države. Posebnu težinu daje činjenica da Iran ima dvostruku strukturu moći. Dok civilna diplomacija pokušava održati pregovore, Revolucionarna garda često vodi vlastitu sigurnosnu i regionalnu politiku. Zapadni promatrači zato ponekad imaju dojam da Iran istodobno šalje dvije potpuno različite poruke.
Desetljeća istih pregovora
Naivno je misliti da Washington ne zna s kim pregovara. Upravo suprotno. Ali lakše je napisati status: „Trump je čudak.“ Možda jest, možda nije. O tome odlučuju američki birači, ali to nije odgovor na pitanje zašto se s Iranom već gotovo pola stoljeća ne uspijeva postići trajan dogovor.
Ako je problem samo jedan američki predsjednik, kako to da su se s Iranom mučili Carter, Reagan, Bush stariji, Clinton, Bush mlađi, Obama, Trump, Biden… i ponovno Trump? Zar su baš svi bili jednako nesposobni? Od Islamske revolucije 1979. zahtjevi dviju strana gotovo se nisu promijenili.
Washington traži da Iran ograniči nuklearni program i obogaćivanje urana, prestane podupirati oružane skupine poput Hezbolaha, Hamasa i drugih regionalnih saveznika, zaustavi destabilizaciju pomorskih putova te smanji djelovanje Revolucionarne garde izvan svojih granica. Teheran zauzvrat traži ukidanje sankcija, pravo na civilni nuklearni program, sigurnosna jamstva da neće biti napadnut i priznanje svoje uloge regionalne sile. Drugim riječima, ono što Washington smatra prijetnjom, Teheran smatra vlastitom sigurnosnom strategijom. I upravo tu pregovori redovito zapinju.
Danas „da“, sutra „možda“
Još jedna stvar gotovo uvijek promakne komentatorima. Iranska pregovaračka kultura bitno se razlikuje od zapadne. Na Zapadu se očekuje da se sjedne za stol, nekoliko dana intenzivno pregovara i postigne sporazum. U Iranu vrijeme nije neprijatelj nego pregovaračko oružje.
Njihova diplomatska tradicija više nalikuje partiji šaha nego utrci na sto metara. Ako danas nema dogovora, možda će ga biti za godinu dana. Ako ga nema za godinu dana, možda će nakon sljedećih američkih izbora odnos snaga biti drukčiji. Strpljenje se ne smatra slabošću nego političkom vrlinom.
Zato se u iranskoj strateškoj kulturi često govori o strateškom strpljenju. Višekružni pregovori, odgađanje odluka, ostavljanje otvorenih pitanja i neprestano testiranje protivnikove odlučnosti dio su pregovaračke logike. Čak i kada pregovarači nešto dogovore, to ne znači da će dogovor odmah biti proveden. Mora proći kroz više centara moći u Teheranu pa ono što danas izgleda kao „da“, sutra lako postane „možda“ i „pričekajmo“.
Istodobno, gotovo svaki američki predsjednik vodi bitku s vlastitim kalendarom. Već na polovici mandata počinje razmišljati o izborima i rezultatima koje mora pokazati biračima. Iransko vodstvo razmišlja u desetljećima. Zato Washington često ulazi u pregovore očekujući sprint, a završi trčeći maraton.
Iransko-američki pregovori zapravo su sudar dviju potpuno različitih političkih kultura. Amerikanci pregovorima pristupaju transakcijski i žele što prije doći do konkretnog sporazuma. Iranci ih doživljavaju kao dugotrajan proces očuvanja nacionalnog ponosa, iscrpljivanja protivnika i ispitivanja njegove odlučnosti. Zbog povijesnog iskustva stranih intervencija i sankcija svaku ponudu promatraju kroz prizmu nepovjerenja. Javna popuštanja smatraju znakom slabosti, dok se prividna popustljivost često koristi kako bi se prikrile stvarne crvene linije. Početni zahtjevi nerijetko su maksimalistički, a vrijeme postaje pregovarački alat. Posebno kada znaju da američku administraciju pritišću izborni rokovi.
Taj „verbalni ples“, kao što se vidi može trajati mjesecima, pa i godinama.
Sankcije nisu čarobni štapić
To objašnjava i zašto sankcije često ne postižu politički cilj. Da, Iranu otežavaju život, usporavaju gospodarstvo i stvaraju velik pritisak. Ali režim nije ostao bez novca. I dalje prodaje naftu, koristi mreže posrednika i razvija alternativne trgovinske kanale s državama koje nisu spremne potpuno prekinuti suradnju. Već desetljećima funkcionira pod različitim oblicima sankcija.
Zapad zato ponekad pogrešno vjeruje da sankcije mogu preko noći promijeniti režim. Ne mogu. Zbog toga gotovo svaka američka administracija dolazi s velikim obećanjima, a odlazi s istim problemima. I često ostavi nekoliko novih. U geopolitici ne pobjeđuje onaj tko ima najbolju objavu na društvenim mrežama već onaj tko razumije sustav s kojim pregovara. Tu dolazimo do možda najneugodnije istine. Daleko je lakše ismijavati političare nego priznati da o nekim državama zapravo znamo vrlo malo. Lakše je viknuti: „Kriv je Trump!“ ili „Kriv je Iran!“, Obje rečenice zvuče efektno ali nijedna nije dovoljno dobra da objasni stvarnost.
Iranska kriza vrlo vjerojatno neće završiti jednim spektakularnim dogovorom, nego novom rundom dugotrajnog manevriranja, pregovora, pritisaka i povremenih eskalacija uključujući i pokušaje utjecaja na jedan od najvažnijih svjetskih pomorskih pravaca, Hormuški tjesnac.
