Postoje mjesta koja nisu samo točka na zemljopisnoj karti. Ona postaju opomena. Ćelije su jedno od tih mjesta.
Kada se govori o Domovinskom ratu, javnost najčešće spominje Vukovar, Škabrnju ili Dubrovnik. Njihova stradanja ostavila su dubok trag u hrvatskoj povijesti. Ali prije Vukovara, prije Ovčare i prije razaranja brojnih hrvatskih gradova i sela, dogodile su se Ćelije.
Dana 9. srpnja 1991. godine Ćelije su postale prvo hrvatsko selo koje je potpuno spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Nije riječ o ratnoj šteti nastaloj tijekom borbi. Nije riječ o nekoliko oštećenih kuća. Uništeno je cijelo selo. Zapaljena je svaka kuća. Srušena je crkva Presvetog Srca Isusova. Stanovnici su protjerani, a njihovi životi zauvijek promijenjeni.
To nije bio slučajan ispad pojedinaca. Bio je to unaprijed pripremljen obrazac djelovanja.
Ćelije su okružene srpskim selima Bobotom, Silašem, Verom i Trpinjom. Već nakon događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. selo je stavljeno pod blokadu. Stanovnici su živjeli pod stalnim pritiskom. Dana 4. srpnja uslijedio je prvi veliki napad JNA i srpskih paravojnih postrojbi.
Toga dana u obrani sela poginuli su hrvatski branitelji Dragutin Bedžula i Damir Pavičić, pripadnici osječke 106 brigade Hrvatske vojske.
Tri dana poslije započelo je teško topničko razaranje. Dana 9. srpnja četničke postrojbe, uz potporu JNA, ulaze u selo i dovršavaju njegovo uništenje.
U Ćelijama tada nije postojala vojna sila koja bi predstavljala ozbiljnu prijetnju. Branitelji su bili malobrojni i slabo naoružani. Selo nije spaljeno i sravnjeno sa zemljom u nekakvom velikom vojnom okršaju. Uništeno je isključivo zato što su u njemu živjeli Hrvati koji nisu pristali napustiti svoju državu.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Ćelijama je živjelo 164 stanovnika. Njih 149 bili su Hrvati, više od devedeset posto ukupnog stanovništva. Upravo je ta činjenica odredila sudbinu sela. Cilj nije bio osvojiti prostor. Cilj je bio ukloniti hrvatsko stanovništvo.
Nakon protjerivanja mještana zločin nije završio.
Ćelije su pretvorene u mjesto masovne grobnice. Dana 21. rujna 1991. pripadnici Teritorijalne obrane SAO Krajine pod zapovjedništvom Željka Ražnatovića Arkana bacili su u masovnu grobnicu tijela jedanaest zatočenika iz Dalja. U selu su kasnije pronađeni posmrtni ostaci najmanje 32 osobe. Šire područje istočne Slavonije nakon mirne reintegracije otkrilo je razmjere zločina. U Tordincima je pronađena masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava, u Antinu 17, u Korođu četiri. Ukupno 261 žrtva pronađena je na tim lokacijama.
Te brojke nisu statistika. Svaki broj predstavlja jedno ime, jednu obitelj i jedan prekinuti život.
Uništenje Ćelija nije bilo izdvojeni događaj. Pokazalo je kako će izgledati velikosrpska agresija tijekom sljedećih mjeseci. Isti obrazac ponovit će se u Aljmašu, Erdutu, Dalju, Lovasu, Saborskom, Škabrnji, Voćinu, Vukovaru i desecima drugih mjesta. Najprije topništvo. Potom ulazak paravojnih postrojbi. Pljačka. Paljenje. Protjerivanje. Ubojstva. Masovne grobnice.
Zbog toga Ćelije imaju posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Ondje je prvi put u cijelosti primijenjen model etničkog čišćenja koji će poslije zahvatiti velik dio Hrvatske.
Danas, trideset i pet godina poslije, postavlja se neugodno pitanje. Koliko hrvatskih učenika zna što su bile Ćelije? Koliko ih zna da je upravo ondje započelo sustavno uništavanje hrvatskih sela? Kako su se osjećali stanovnici tog sela kada su gledali kako plamen guta sve što su stvarale generacije prije njih?
Sjećanje nije izraz mržnje. Ono je obrana istine.
Narod koji zaboravi gdje je počelo njegovo stradanje teško će prepoznati opasnosti koje mu prijete u budućnosti. Ćelije nas uče kako zločin ne počinje masovnim grobnicama. Počinje propagandom, prijetnjama, blokadama i uvjerenjem da će svijet ostati nijem.
Stanovnici Ćelija nakon mirne reintegracije vratili su se na zgarišta svojih domova. Obnovili su kuće, obnovili crkvu i ponovno podigli selo. To je pobjeda života nad razaranjem.
Ali njihova najveća pobjeda bit će ostvarena tek onda kada svako dijete u Hrvatskoj bude znalo što su Ćelije. Ne zbog prošlosti koju nije moguće promijeniti, nego zbog budućnosti u kojoj se takav zločin više nikada ne smije ponoviti.
