Hrvatska u Registru kulturnih dobara ima gotovo 9.000 zaštićenih i privremeno zaštićenih kulturnih dobara, što znači da na oko 3,8 milijuna stanovnika dolazi približno jedno registrirano kulturno dobro na svakih 425 ljudi.
Prema podacima od 1. srpnja 2026., u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske upisana su ukupno 8.992 kulturna dobra. Od toga je 8.651 kulturno dobro na Listi zaštićenih kulturnih dobara, dok ih je 341 privremeno zaštićeno.
Takav omjer pokazuje iznimnu gustoću i raznolikost hrvatske kulturne baštine. Hrvatska baština ne obuhvaća samo najpoznatije gradove, crkve i spomenike, nego i arheološka nalazišta, ljetnikovce, memorijalne sklopove, povijesne cjeline, tradicijske običaje, slastice, rukotvorine i druge oblike nematerijalne baštine.
U posljednjih tjedan dana trajno su zaštićeni ljetnikovac Zamagna-Kisić u Dubrovniku, umijeće pripreme tradicijske slastice Podremanca, odnosno Vrapčanske slatke svadbene pogače, te Memorijalni sklop Krematorija u Zagrebu.
Privremeno su zaštićena i dva arheološka nalazišta u Brodsko-posavskoj županiji, Godinjak-Jug i Brđani-Jug, kao i Palača Rapicio u Pazinu te Župna crkva sv. Vida u Grožnjanu.
Više od sedam od deset kulturnih dobara u Registru čine nepokretna kulturna dobra, što potvrđuje bogatstvo hrvatske graditeljske, arheološke i povijesne baštine. Pritom treba istaknuti da se oko 400 urbanih i ruralnih kulturno-povijesnih cjelina, poput Dubrovnika, Splita ili sela Krapje, vodi kao jedan broj u Registru, bez obzira na to koliko građevina obuhvaćaju.
Hrvatska se može pohvaliti i snažnom prisutnošću na UNESCO-ovim popisima. Ukupno je upisano 31 kulturno dobro, od čega osam nepokretnih i 23 nematerijalna, dok su četiri nominacije dokumentarne baštine upisane u UNESCO-ov program Sjećanje svijeta.
Važno je i da Hrvatska vodi jedinstveni nacionalni elektronički registar kulturnih dobara, javno dostupan građanima, stručnjacima i istraživačima. On objedinjuje podatke o nepokretnim, pokretnim i nematerijalnim kulturnim dobrima te dijelu arhivske i knjižnične građe.
Kulturna baština nije samo ukras države ni tema za svečane govore. Ona je pitanje identiteta, prostora, vlasništva, obveze i razvoja. Mnoga kulturna dobra nisu u vlasništvu države, nego građana, vjerskih zajednica, lokalnih jedinica i drugih vlasnika, što zaštitu čini još zahtjevnijom. Ako se baština čuva samo na papiru, ona propada. Ako se pametno štiti i uključuje u život mjesta, postaje snaga turizma, obrazovanja, lokalnog ponosa i nacionalne prepoznatljivosti.
