Kakvu Europu žele graditi države okupljene u Koaliciji voljnih i kakvo mjesto u toj Europi vidi Hrvatska? U vanjskoj politici nije dovoljno biti za stolom. Važno je znati zašto ste ondje i tko će, na kraju, platiti račun.
Kada 14. srpnja pariškim Champs-Élyséesom prođu vojnici, oklopna vozila i borbeni zrakoplovi, svijet neće gledati samo tradicionalnu proslavu Dana pada Bastille. Ovogodišnja vojna parada mnogo je više od francuske državne svečanosti. Ona je demonstracija političke volje i svojevrsna pokazna vježba nove europske sigurnosne arhitekture koja se ubrzano oblikuje pod pritiskom rata u Ukrajini.
Francuska ima pravo odlučiti kako će obilježiti svoj nacionalni praznik. Ovogodišnja vojna parada tako postaje pozornica za novu europsku sigurnosnu politiku i više nije riječ samo o Francuskoj. Slavi li se 14. srpnja ove godine francuska Republika ili se pred očima svijeta promovira nova politička vizija Europe s Parizom u njezinu središtu?
U središtu te priče nalazi se Koalicija voljnih. Riječ je o neformalnoj skupini država koja nije ni NATO ni Europska unija. Nema osnivački ugovor, stalno sjedište ni formalno članstvo. Povezuje je zajednička politička odluka da se Ukrajina nastavi vojno, financijski i politički podupirati te da Europa, bude li potrebno, preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost i očuvanje mira nakon završetka rata.
Koaliciju predvode Francuska i Ujedinjena Kraljevina, a u njezinu radu sudjeluje tridesetak država. Među njima su Njemačka, Poljska, Italija, Španjolska, Nizozemska, Belgija, Danska, Norveška, Švedska, Finska, baltičke države, Češka, Rumunjska, Bugarska, Portugal, Grčka, Slovenija, Hrvatska i Albanija. Potporu daju i Kanada, Australija, Japan te Novi Zeland, što pokazuje da se sigurnost Europe danas više ne promatra samo kao europsko pitanje. Istodobno, neke europske države, poput Mađarske i Slovačke, nisu dio tog političkog kruga, što dovoljno govori da ni unutar Europe ne postoji jedinstven pogled na rat u Ukrajini i buduću sigurnosnu politiku.
Zbog toga ovogodišnja parada nije samo pitanje protokola. Ona je politički simbol. Sudjelovanje vojske nije formalna obveza nego poruka. Države koje šalju svoje vojnike pokazuju da žele biti vidljiv dio novog europskog sigurnosnog projekta. One koje ne sudjeluju šalju drukčiji signal, bez obzira na razloge.
Zašto je francuski predsjednik Emmanuel Macron sastanak Koalicije voljnih organizirao upravo uoči vojne parade? Odgovor leži u mnogo široj geopolitičkoj slici. Macron već godinama zagovara ideju da Europa mora razviti vlastite obrambene sposobnosti i preuzeti veću odgovornost za svoju sigurnost, ne odričući se NATO-a, ali i ne oviseći u potpunosti o političkim promjenama u Washingtonu. Okupljanjem čelnika Koalicije voljnih u Parizu neposredno prije Dana pada Bastille želio je poslati poruku da Francuska želi biti središte europske sigurnosne politike i jedan od ključnih pokretača buduće europske obrane. Parada tako prestaje biti samo francuska državna svečanost i postaje pozornica na kojoj se demonstrira političko jedinstvo saveznika, ali i francuska ambicija da upravo iz Pariza dolaze najvažnije inicijative za budućnost europske sigurnosti. U međunarodnoj politici simboli rijetko nastaju slučajno pa se nameće pitanje predstavlja li Koalicija voljnih prije svega novi europski sigurnosni okvir ili i instrument kojim Francuska jača svoj politički utjecaj u Europi.
Posebno je zanimljivo što Koaliciju voljnih predvode upravo Francuska i Ujedinjena Kraljevina, dvije europske nuklearne sile koje prolaze kroz razdoblje političkih previranja. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon parlamentarnih izbora vlada u znatno složenijim političkim okolnostima nego prije nekoliko godina, dok je Ujedinjena Kraljevina suočena s unutarnjom političkom nestabilnošću i promjenama na vrhu vlasti. Upravo zato otvara se pitanje nije li Koalicija voljnih, osim odgovora na sigurnosne izazove u Europi, i pokušaj da Pariz i London potvrde svoje vodeće geopolitičke uloge u trenutku kada se mijenja odnos snaga na kontinentu. Povijest pokazuje da velike sile rijetko odvajaju sigurnosnu politiku od vlastitih nacionalnih interesa i političkog utjecaja.
Upravo zato hrvatski slučaj privlači pozornost. Hrvatska je članica Koalicije voljnih, ali njezina vojska neće sudjelovati na paradi nakon što predsjednik Republike nije dao suglasnost za odlazak pripadnika Oružanih snaga. U javnosti se zato raspravlja hoće li Hrvatsku predstavljati policija ili neko drugo izaslanstvo. No važnije pitanje glasi zašto smo se ponovno zaustavili na protokolu, a ne na sadržaju.
Što Hrvatska zapravo želi postići članstvom u Koaliciji voljnih?
Velike države imaju prilično jasne motive. Francuska želi potvrditi vodeću ulogu u europskoj obrani. Ujedinjena Kraljevina nakon Brexita želi ostati ključni sigurnosni igrač na kontinentu. Poljska i baltičke države zbog vlastite geografske pozicije Rusiju doživljavaju kao izravnu sigurnosnu prijetnju. Njemačka nastoji preuzeti veću odgovornost za europsku obranu nego što je to činila desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata.
A Hrvatska?
Podržavati Ukrajinu jedno je pitanje. Ulaziti u svaku novu političku i sigurnosnu inicijativu drugo je pitanje. Mala država mora graditi savezništva i biti pouzdan partner. Jednako je legitimno pitati gdje završava državni interes, a gdje počinje politička ambicija. Državni interes mora biti dugoročan. Građani imaju pravo znati što Hrvatska konkretnim sudjelovanjem dobiva, koje obveze preuzima i gdje su granice njezina angažmana.
Parada u Parizu zato nije priča o uniformama ni o vojnom spektaklu. Ona je ogledalo Europe koja traži novi model sigurnosti u vremenu kada više nije sigurna da će američka zaštita uvijek biti dovoljna. Koalicija voljnih možda će ostati privremeni politički savez nastao zbog rata u Ukrajini, a možda će prerasti u jezgru buduće europske obrambene politike.
Kada se ugase kamere i posljednji vojnik napusti Champs-Élysées, ostat će samo jedno pitanje: kakvu Europu žele graditi države okupljene u Koaliciji voljnih i kakvo mjesto u toj Europi vidi Hrvatska? U vanjskoj politici nije dovoljno biti za stolom. Važno je znati zašto ste ondje i tko će, na kraju, platiti račun.
