Najopsežnije se logorom Jasenovac bavio Igor Vukić i njegova su istraživanja impresivna tim prije što Vukić donosi brojne egzaktne informacije.
Primjerice on je pribavio fotografije logora i to iz 1944, kad su ga snimili američki zrakoplovi. Iz tih se snimaka vidi da se de facto radilo o osam baraka.
Šest baraka za zatvorenike, jedna za ambulantu i jedna kuhinja sa blagovaonicom. To je nedvosmisleno dokazljivo.
Barake su veličine 24×6 i u svakoj se moglo nalaziti između 150-200 ljudi, dakle ukupno 1200 ljudi, s tim što se u drugim zgradama, raznim radionicama, može pretpostaviti da je spavalo nekoliko stotina ljudi, dakle sve skupa ne više od dvije tisuće.
U logoru se se osim baraka za smještaj osnivajuradionice i logorske tvornice, tvornice lanaca, metalne robe, čak i proizvodnja oružja, a nalazi se i jezero iz kojeg je vađena glina. Vukić je u hrvatskom državnom arhivu pronašao podatak da se svaki dan iz logora odlazilo 700 do 800 ljudi na rad na polja, obrađivati pšenicu i ječam, voditi računa o kravama, konjima i volovima te u rad u radionice.
Vukić ističući da se radilo o klasičnom radnom logoru, ističe da su 1942 u Jasenovac doveden uhićenici iz Mitrovice, vlak sa tisuću uhićenika. Radilo se o partizanskim pomagačima iz Srijema. Nisu ih prihvatili u Jasenovac, jer nije bilo mjesta pa se postavlja pitanje da je to bio logor smrti da li bi propustili priliku likvidirati tisuću partizanskih jataka?
Tada je tamo doveden prijeki sud, svi su saslušani i od tisuću ljudi njih 14 je streljano, drugi su vlakom vraćeni u Mitrovicu. Nakon vojnih operacija na Kozari, kada je slomljen srpski ustanak, kroz Jasenovac je prošlo na tisuće zarobljenika i civila, ukupno jetada 20 tisuća ljudi preseljeno sa kozaračkog područja u Slavoniju, ali nisu završili u Jasenovcu.
Zar bi se to dogodilo da je Jasenovac bio logor smrti, pita se Vukić.
Što se tiče brojki, Vukić tvrdi da se ni nakon svih ovih godina ni na koji način nije dokazalo da je tamo ubijeno 80 tisuća ljudi.
Osnovno je pitanje: gdje su posmrtni ostaci?
Nekakvi odgovori su se morali pružiti pa se zato moralo izmišljati, primjerice da je većinu odnijela Sava. No, Vukić ističe da je to nemoguće, jer se na 30 kilometara od logora nalazi Bosanska i Stara Gradiška i cijelo vrijeme rata tamo je bio pontonski most.
Pontonski most leži faktički na površini rijeke i sve što pluta taj most zaustavlja. Da je tamo bačeno na desetke tisućaleševa oni bi zatrpali taj most. Osim toga iz rata postoje brojne fotografije tog područja, ali niti jedna na tu temu.
Vukić ističe da se očajnički traži alibi za brojke koje i danas figuriraju kao precizne, pa se tako izmišljalo su leševi spaljeni, što je isto tako nemoguće u onim uvjetima, pa da su bačeni u Savu, da bi se na kraju izmislilo da je Hitler poslao Paveliću na kraju rata drobilicu da zdrobi kosti ubijenih u Jasenovcu.
Naravno da ni za jednu od ovih teorija ne postoje ama baš nikakvi dokazi i zato Vukić i dalje postavlja samo jedno pitanje: možete li nam reći gdje su posmrtni ostaci 83 000 ljudi koliko navodite da je broj žrtava Jasenovca?
Kako je moguće da ih nigdje nema i da ih nikada niti jedna istraživanja nisu pronašla? Napokon, zbog čega hrvatska država ne dopušta formiranje međunarodne komisije koja bi jednom zauvijek utvrdila punu i pravu istinu?
