Industrija straha funkcionira jednostavno. Što je naslov dramatičniji, veća je čitanost. Što je veća čitanost, veći su prihodi od oglašavanja. U takvom sustavu kontekst postaje višak, a činjenice smetnja.
Postoji jedna pojava koja se u Hrvatskoj ponavlja pouzdanije od dana i noći i od turističke sezone. Čim stignu prve ozbiljne vrućine, kreće godišnja proizvodnja straha. Svako ljeto ista priča. Jedne godine prijete morski psi, druge godine meduze, treće invazivne alge. Ove godine glavna zvijezda je „bakterija koja jede meso“. U međuvremenu, sladoled postaje luksuzna roba, riba doseže cijenu zlata, a turisti navodno masovno otkazuju rezervacije i bježe glavom bez obzira prema konkurenciji.
Da netko nikada nije bio u Hrvatskoj i da informacije dobiva isključivo iz ljetnih naslova, zaključio bi da ga na Jadranu čekaju morski psi, smrtonosne zamke, meduze, preskupi sladoledi, lignje skuplje od kavijara i turistički sektor pred kolapsom. U stvarnosti ga uglavnom čekaju sunce, more i gužva na autocesti.
Naravno da postoje problemi, previsoke cijene u pojedinim restoranima, zdravstveni rizici koje treba pratiti i o njima izvještavati… Ali između informiranja javnosti i sustavnog širenja panike postoji ogromna razlika.
Dovoljna je jedna fotografija računa iz restorana, jedan slučaj bakterijske infekcije negdje u Europi ili jedna snimka morskog psa kako bi se stvorio dojam da je cijela hrvatska obala postala opasna, preskupa i nepoželjna. Pritom se redovito prešućuje najvažnije pitanje: koliko su takvi slučajevi zapravo česti?
Slikanje računa je posebna priča. Zašto dio ljudi tijekom godine bez razmišljanja naručuju najjeftiniju picu preko aplikacije, love akcije u supermarketima i uspoređuje cijene kave do zadnjeg centa, a onda na godišnjem odmoru smatraju kako trebaju večerati u najekskluzivnijem restoranu na rivi? Pritom se čude što račun nije isti kao u kvartovskoj gostionici.
Činjenice danas imaju ozbiljan problem. Ne proizvode klikove. Strah ih proizvodi.
„Bakterija koja jede meso“ zvuči daleko bolje od „rijetka bakterijska infekcija koja uglavnom pogađa osobe s otvorenim ranama i ozbiljnim zdravstvenim problemima“. „Šokantan račun za lignje“ donosi više pregleda od informacije da tisuće ugostiteljskih objekata posluju po sasvim normalnim cijenama. Jedan morski pas postaje nacionalna vijest, iako je vjerojatnost da ćete ga susresti manja od vjerojatnosti da ćete se ozlijediti na ležaljci.
Industrija straha funkcionira jednostavno. Što je naslov dramatičniji, veća je čitanost. Što je veća čitanost, veći su prihodi od oglašavanja. U takvom sustavu kontekst postaje višak, a činjenice smetnja.
Nisu problem samo mediji.
U igru se redovito uključuju i političari, razni samoproglašeni stručnjaci, interesne skupine i profesionalni proroci propasti. Jedni dokazuju da je hrvatski turizam pred slomom. Drugi da su cijene otjerale goste. Treći da prijeti zdravstvena katastrofa. Svima je zajedničko jedno -privući pozornost koja je danas najvrjednija valuta.
Najzanimljivije je što se isti scenarij ponavlja iz godine u godinu. Svake godine navodno imamo najskuplju sezonu u povijesti. Svake godine turisti navodno više ne dolaze. Svake godine prijeti neka nova katastrofa. A svake godine autoceste pucaju od gužvi, zračne luke bilježe milijune putnika, a plaže ostaju pune i stvarnost uporno odbija surađivati s katastrofičnim naslovima.
Ne treba zatvarati oči pred problemima. Treba pisati o neopravdano visokim cijenama i upozoravati na zdravstvene rizike, analizirati konkurentnost hrvatskog turizma ali kada se od svakog pojedinačnog slučaja pokušava napraviti nacionalna drama, više ne govorimo o informiranju već o proizvodnji panike.
I zato možda najveća ljetna pošast nije morski pas, meduza, bakterija, kuglica sladoleda od četiri eura. Najveća ljetna pošast je uvjerenje da bez malo straha i katastrofe više nitko neće kliknuti na naslov.
