Hrvatska je premala i sigurnosno previše izložena da bi si mogla priuštiti luksuz trajnog rata svojih institucija i to u vremenu kada Europa ponovno govori jezikom odvraćanja, obrane i geopolitičke neizvjesnosti.
Dok Europa ubrzano povećava izdvajanja za obranu, rat u Ukrajini ulazi u novu fazu, Bliski istok je pretvoren u jedno od najopasnijih svjetskih kriznih žarišta, a sigurnost postaje najvrjednija politička valuta, Hrvatska se ponovno bavi sama sobom.
U trenutku kada bi državni vrh morao odašiljati poruku stabilnosti, zajedništva i povjerenja u institucije, javnost danima prati još jedan sukob Pantovčaka i Banskih dvora. Bez obzira na to tko je pravno ili politički u pravu, ostaje pitanje koje je možda važnije od samog spora: Zašto baš sada?
Nije svaki politički sukob jednak. Neki ostaju između političara. Neki se, međutim, preliju na institucije i ljude koji u njima rade. A tada posljedice više nisu samo političke. Postoje političari koji iza sebe ostavljaju zakone, reforme ili velike projekte. A postoje i oni koji iza sebe redovito ostavljaju ljude koji su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Kod predsjednika Republike Zorana Milanovića već godinama primjetan je vrlo sličan obrazac. Planiran ili nenamjeran, teško ga je više nazvati slučajnošću.
Milanović uđe u politički sukob. Sukob eskalira. U njega uvuče još nekoga. Najčešće osobu koja ne traži naslovnice, nije politički ratnik i koja bi, da nije tog sukoba, mirno radila svoj posao. Kada se dim raziđe, Milanović ostane predsjednik, njegovi protivnici nastave dalje, a taj treći nerijetko plati najveću cijenu.
To smo gledali s admiralom Robertom Hranjem. Profesionalni vojnik postao je predmet političkog natezanja između Pantovčaka i Banskih dvora. Javnost se više nije bavila vojskom nego pitanjem čiji je Hranj. A to je pitanje koje nijedan načelnik Glavnog stožera nikada ne bi smio dobiti. Vojnik mora pripadati državi, a ne političkom taboru.
U političkom rašomonu slično je završio i Peđa Grbin. Formalno je bio predsjednik SDP-a, ali onoga trenutka kada je Milanović odlučio ući u parlamentarnu utakmicu, cijela je oporba počela živjeti u njegovoj sjeni. Grbin više nije bio lice kampanje. Bio je statist u predstavi koju nije režirao. Nakon izbora političku cijenu platio je upravo on.
Ne ulazeći u zakonske i ustavne odredbe, danas se u središtu pozornosti našao načelnik Glavnog stožera general Tihomir Kundid. Ozbiljan, odmjeren i profesionalan časnik kojemu se, barem prema javnom dojmu, institucija čini važnijom od vlastite promocije. Upravo takvi ljudi najlakše postanu kolateralne žrtve političkih ratova u kojima svatko tvrdi da je u pravu.
Jer politika očito ne voli tihe profesionalce. Ona od njih vrlo brzo napravi simbole.
Odjednom više nije važno što piše u Ustavu ni tko ima koju ovlast. Sve se svodi na pitanje: „Na čijoj si strani?” A to je pogrešno pitanje. Jedino važno trebalo bi biti služi li načelnik Glavnog stožera Hrvatskoj vojsci i Republici Hrvatskoj. Sve ostalo znači da je vojska zakoračila na teren na kojem nikada ne bi smjela biti.
U političkoj psihologiji postoji pojam „gromobrana”. To je osoba koja nije uzrok sukoba, ali na sebe primi najveći udar. U organizacijama su to najčešće profesionalci koji se nađu između dva
centra moći. Oni ne mogu vikati, ne mogu odgovarati konferencijama za medije i ne mogu voditi političke kampanje. Oni samo rade svoj posao. Ili ga pokušavaju raditi. Nalaze se između čekića i nakovnja, između dvojice najmoćnijih ljudi u državi.
Stara poslovica nije bez razloga preživjela stoljeća: dok se slonovi tuku, trava strada.
U Hrvatskoj ta trava vrlo često ima ime, prezime, čin ili funkciju. A kada se politička bitka završi, rijetko se itko sjeti pitati što je bilo s onima koji su u nju bili uvučeni, a nikada nisu birali biti dio sukoba.
Kako god postupio, pa makar doslovno slijedio posljednje slovo zakona, jedna će ga strana optužiti da je pogriješio. To je položaj u kojem se profesionalni vojnik nikada ne bi smio naći.
A upravo je to možda najveća šteta ovakvih političkih sukoba. Oni ne troše samo političare. Troše ljude koji godinama grade karijeru na stručnosti, disciplini i odgovornosti. Ljude koji nisu u sustav ušli kako bi bili politički igrači, nego kako bi služili državi.
Nije teško zamisliti što tada prolazi kroz glavu svakog ozbiljnog profesionalca. Nakon desetljeća rada, odricanja i besprijekorne karijere, odjednom se nađe u središtu političkog obračuna koji nije birao. I vrlo često sam sebi postavi jednostavno pitanje: „Što ovo meni uopće treba?”
To je trenutak u kojem država počinje gubiti. Jer kada najkvalitetniji ljudi zaključe da je mirniji život vrjedniji od javne službe, ne odlaze samo pojedinci. Odlaze iskustvo, autoritet i profesionalizam. Njih nije moguće nadomjestiti preko noći. Povjerenje u institucije ne urušava se spektakularno, nego polako, svaki put kada jedan ozbiljan čovjek odluči da više ne želi biti ničiji politički gromobran.
Ovo zato više nije samo pitanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Ovo je pitanje političke zrelosti države. Hrvatska je premala i sigurnosno previše izložena da bi si mogla priuštiti luksuz trajnog rata svojih institucija. U vremenu kada Europa ponovno govori jezikom odvraćanja, obrane i geopolitičke neizvjesnosti, najmanje što građani očekuju jest da oni na vrhu države pokažu kako znaju razlikovati osobni politički obračun od nacionalnog interesa.
