Djeca koja se od najranije dobi redovito susreću s različitim povrćem imaju veće izglede razviti zdravije prehrambene navike, dok se kasno popravljanje loših obrazaca pretvara u puno teži posao za roditelje.
Roditelji često vode istu bitku: dijete bi najradije jelo tjesteninu, kruh, krumpir ili slatko, a povrće ostaje na rubu tanjura. To nije samo pitanje tvrdoglavosti. Djeca prirodno lakše prihvaćaju slatke okuse, dok im gorči i nepoznati okusi povrća često trebaju vrijeme, ponavljanje i dobar primjer.
Jedna od najvažnijih navika je često izlaganje. Dijete ponekad mora više puta vidjeti, pomirisati ili probati istu namirnicu prije nego što je prihvati. Predškolska dob posebno je važna jer se tada oblikuje odnos prema hrani, novim okusima i obiteljskim obrocima.
Pomaže i redoslijed. Povrće je bolje ponuditi na početku obroka, dok je dijete gladno, umjesto nakon hrane koju ionako najviše voli. Ako prvo pojede ono što mu je najprivlačnije, grašak, mrkva ili brokula teško će dobiti priliku.
Važan je i omjer na tanjuru. Povrće se može povećati kao prilog, ali i pametno dodati u umake, juhe, omlete ili domaća jela koja dijete već prihvaća. Ne radi se o varanju djeteta, nego o stvaranju normalne navike da povrće bude dio svakodnevnog obroka.
Djeca jedu i očima. Hrana koja je uredno poslužena, izrezana na zanimljiv način ili dostupna kao jednostavan međuobrok ima veće šanse završiti pojedena. Još je važnije da dijete vidi roditelje kako jedu isto ono što se od njega traži.
Prisila najčešće stvara otpor. Ucjene, kazne i rečenice da se „mora sve pojesti” često naprave suprotan učinak. Puno bolje djeluju zajedničko kuhanje, miran obrok, dodirivanje i upoznavanje novih namirnica bez pritiska.
Zdrava prehrana djece ne počinje u školskoj kuhinji ni kod liječnika, nego kod kuće. Ako roditelji žele dijete koje neće živjeti samo na prerađenoj hrani, moraju i sami pokazati što znači jesti raznoliko. Dijete ne sluša samo što mu se govori za stolom. Ono gleda što odrasli jedu, kako jedu i kakav odnos prema hrani svakodnevno grade.
