Ako je oko nečega permanentno vladala teška borba između Hrvata i Srba, a nastavlja se i danas, onda je to svakako pitanje jezika. Svojatanje, nametanje, zabranjivanje, posrbljavanje, krađa pisaca i književnika, majorizacija, nema toga u što Beograd nije upregnuo svoja kola oko kapitalnog nacionalnog pitanja- jezika.
Uvijek agresivnim napadom, negiranjem i nametanjem svojih rješenja, taj rat je trajao i još traje, a meta je redovito bio: hrvatski jezik. Talijani su između sebe bili toliko različiti da ih je Garibaldi ujedinio slavnim sloganom kojim je dobivao sve polemike: “Braćo, svi govorimo talijanski on nas spaja!“.
Kad je uspio dovršiti ujedinjenje talijanskih zemalja rekao je povijesnu rečenicu koju bi i mi morali zapamtiti: “Sad smo napravili Italiju, sad imamo talijansku državu, a sad idemo stvarati – Talijane!“. Kod nas se pokazivalo da nam je jugoslavenstvo bila Ahilova peta i to do te razine da je jedan u svakom smislu skromni Vuk Stefanović Karađić uspio izmanipulirati samu kremu dobrog dijela tadašnje hrvatske inteligencije i zamutiti vodu u pitanju jezika koja traje do danas.
Vuk se pojavio u vrijeme kad se sveslavenska ideja pretapala u jugoslavensku i dio Hrvata je udicu progutao! Srbijanski pravi istinski interesi skrivani u ovoj temi sve do formiranja prve Jugoslavije u punom svijetlu su zasjali doslovno u prvim danima prve Jugoslavije kad je hrvatski jezik sa svojim pravilima i normom bio- zabranjen!
Naime, nije prošlo dugo, gotovo na početku prve Jugoslavije donesena je odluka o zabrani uporabe svih obilježja hrvatskog jezika! Teror je još ranije otišao tako daleko da su hrvatski intelektualci izdali „Branič jezika hrvatskoga“ kroz koju su pokušali obraniti osnovne zasade hrvatskog. Riječ je o djelu Nikole Andrića gdje se autor kostriješi na srbizme i traži da se izbace iz hrvatskog jezika.
Drugo poluvrijeme praktički iste borbe odvijati će se u drugoj Jugoslaviji i opet već na samom početku agresija na -hrvatski jezik! Naime, vidjevši da je ponovno krenula agresivna srbizacija hrvatskog jezika, hrvatski jezikoslovci su već početkom pedesetih odlučili napisati novi pravopis. Na tu informaciju koju je Udba odmah prikupila, hitno je organiziran „Novosadski sporazum“ koji je doveo do nove unitarizacije jezika, ali već na samom početku uz otpor hrvatskih jezikoslovaca. Ta je srbizacija bila toliko silovita da je 15 godina kasnije nastala sad već povijesna „Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ koja je definitivno pokazala čvrsti otpor prema Beogradu, a posljedično je dovela do novog hrvatskog pravopisa koji će biti zabranjen i potom tajno tiskan u inozemstvu, poznat pod nazivom „londonac“. Tako je izgledala ravnopravnost hrvatskog jezika u Jugoslaviji. Dolaskom hrvatske države hrvatski jezik je napokon spašen, po prvi put u zadnjih stotinu godina se može mirno razvijati, iako stari neprijatelji ne miruju.
Srbija i dalje svojata dubrovačku književnost, ako idete u srednju školu u Srbiji i „ne znate“ da je dubrovačka književnost tobože srbijanska dobiti ćete – jedan! Jer oni su tu laž uvrstili u službene uđbenike! Uz svojatanje dubrovačke književnosti Beograd je u Vojvodini uvođenjem bunjevačke nacije od Bunjevaca, premda su oni stoljećima bili što jesu -Hrvati, sad formirali i bunjevački jezik odvajajući taj segment hrvatskog naroda od svojih korijena i opet je jezik glavna poluga tog nasilja. Agresija na samobitnost hrvatskog jezika iskazuje se i u tzv. „Sarajevskoj deklaraciji“ iz 2017 koja traži unifikaciju jezika, koja tvrdi da su hrvatski i srpski isti jezici samo ih različito nazivamo i zapravo apelira na povratak na jugoslavenska rješenja.
Sarajevska deklaracija koju je potpisala uz Feralovce i Sandra Benčić, ali i Rade Šerbeđija, Snježana Banović, Ivana Bodrožić, Rajko Grlić, Dejan Jović, Željko Komšić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, apelira na jezično jedinstvo koje je nemoguće. Formiranjem crnogorske i bošnjačke nacije mi imamo različite narode, različite kulture pa i različite vjere i u svemu toma tražiti jezično jedinstvo je -smiješno!
Dakle, borba ide dalje, ali ovaj put mi igramo sa bijelim figurama. Imamo napokon državu a onda je i jeziku neusporedivo lakše.
O borbi hrvatskog jezika razgovarao sam sa profesoricom Sandom Ham, najvećim hrvatskim lingvistom današnjice,uglednom, postojanom i hrabrom jezikoslovkom koja i danas kao rijetko tko brine ,brani i vodi računa o hrvatskom jeziku izlazeći ponekad u krajnje neugodni intelektualni ring.
Vidite, reći će mi doktorica Ham „ prva hrvatska gramatika je nastala 1604 godine i to u okviru katoličke obnove baš po Papinom nalogu. Naime, Papa je poslao svog poklisara ovamo da pronađe najpogodniji jezik za bogoslužja i tako se iskristalizirala hrvatska štokavština. Od 1604 do 19. stoljeća hrvatski jezik se postojano razvijao, izašlo je dosta gramatika i rječnika, manje pravopisa, i onda u 19 stoljeću dolazi južnoslavenska ideja, da bi sama jugoslavenska ideja prevladala krajem 19 stoljeća baš u jeziku“. Profesorica objašnjava da je povijest zapisala kako je jedan od ključni dogovora bio tzv. Bečki dogovor iako dodaje da o njemu postoje različita tumačenja. Naime, austrijski ministar Alexander Bach je sazvao predstavnike Slovenaca, Hrvata i Srba da se dogovore o zajedničkom jeziku, jer je Austriji bilopreskupo tiskati pravne spise na hrvatskom i na srpskom jeziku.
Hrvatska je tada bila puno veća, protezala se do Zemuna, gdje je bilo dosta srpskog stanovništva i oni su tražili uporabu srpskog jezika. Postoji i legenda da je taj skup sazvao Vuk Stefanović Karađić, ali dokazi za tako nešto nisu validni i spadaju u sferu srpskih medijskih manipuliranja. Kako god,sporazum je propao, jer je tražio velike ustupke i od Hrvata i od Slovenaca.
Iako je taj sporazum propao, sto godina kasnije komunisti će se kod Novosadskog sporazuma pozivati upravo na Bečki sporazum! Makar su ga odbili i Slovenci i Hrvati! Nastavlja se ..
Knjiga „Hrvatske povijesne istine 1“ može se naručiti na telefon 099 3996 011. Cijena knjige je 20 eura, dostava izdavača pouzećem, poštarina plaćena.
