Granica je povučena ali tek nakon što je postalo jasno gdje bi njezino nepovlačenje moglo odvesti i tek nakon što netko izvana podsjeti gdje bi trebale biti
Islamska zajednica Bosne i Hercegovine oglasila se danas nakon informacije o organizaciji tevhida i hatme u Carevoj džamiji u Sarajevu povodom četrdesetnice od smrti ajatollaha Alija Khameneija, te da ne planira organizaciju sličnog događaja ni u drugim džamijama.
Diskretno slijetanje američkog vojnog aviona u Sarajevo, prije devet dana, i pokušaj organizacije vjerskog obreda za Ali Khameneia nisu samo koincidencija koja je nakratko uzburkala medijski prostor. Oni su, zapravo, simptom jedne dublje i neugodne istine: Bosna i Hercegovina i dalje je prostor u kojem se tuđi interesi prelamaju brže nego što domaće institucije uspijevaju reagirati.
Američki vojni avion, koji je sletio bez transparentnih podataka o letu, savršeno se uklapa u ustaljeni obrazac NATO prisutnosti u regiji. Takvi letovi nisu nikakva misterija za ozbiljne analitičare, oni su logistika, signal i podsjetnik. Poruka je jednostavna: nadzor postoji, interes postoji i Balkan nije zaboravljen. No, zanimljiviji dio priče nije sam avion, nego ono što se istovremeno počelo događati na simboličkoj razini.
Pokušaj organizacije tevhida i hatma-dove u srcu Sarajeva za Ali Khamenei nije bio tek pobožni čin. Nazivati iranskog vrhovnog vođu „šehidom” u europskom, većinski sunitskom kontekstu nije religijska rutina, nego politička poruka. I to vrlo precizno adresirana. Takvi potezi rijetko su spontani i gotovo nikada nisu lišeni šireg konteksta, osobito u trenutku kada su odnosi između Irana i Zapada ponovno podignuti na najvišu razinu napetosti.
Možda najzanimljiviji detalj nije sama inicijativa, nego reakcija ili točnije, njezin izostanak u prvih desetak dana. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije reagirala odmah, što otvara prostor za legitimno pitanje: što se čekalo? U sustavima koji su politički i sigurnosno osjetljivi, šutnja rijetko znači neinformiranost. Češće znači da se razgovara, procjenjuje i, budimo izravni usklađuje.
U zemlji definiranoj pravilima iz Daytonski mirovni sporazum, gdje nijedna odluka koja ima potencijal međunarodne implikacije ne prolazi bez više razina konzultacija, teško je povjerovati da je riječ o pukom administrativnom kašnjenju. Deset dana je sasvim dovoljno vremena za „tihu diplomaciju” bilo da dolazi iz domaćih sigurnosnih krugova ili kroz neformalne međunarodne kanale.
Kada je reakcija konačno stigla, bila je odlučna i bez prostora za interpretaciju: događaja neće biti. Ta odlučnost dolazi tek nakon razdoblja koje više sliči na vaganje nego na principijelnu poziciju. Drugim riječima, granica je povučena ali tek nakon što je postalo jasno gdje bi njezino nepovlačenje moglo odvesti.
U toj slici američki avion i sporni vjerski događaj počinju izgledati kao dvije strane iste priče. S jedne strane imate tvrdu moć, vojnu prisutnost i logistiku. S druge strane meku moć – simboliku, narativ i pokušaj kulturnog upisa u prostor. Bosna i Hercegovina se, kao i mnogo puta do sada, našla točno između.
Najveći paradoks je što u svemu tome domaći akteri djeluju reaktivno, a ne proaktivno. Iako su Bošnjaci, kao većinski muslimansko stanovništvo, demografski najbrojniji, politički sustav im ne
dopušta potpunu kontrolu. Upravo zato svaka situacija koja ima potencijal vanjskog utjecaja postaje dodatno osjetljiva, jer se ne može jednostavno „prelomiti” odlukom većine.
Ova epizoda zato ne otkriva nikakvu veliku zavjeru, ali razotkriva nešto možda i važnije: sporost, oprez i ovisnost o širem kontekstu u donošenju odluka. U prijevodu, granice su postavljene ali često tek nakon što netko izvana podsjeti gdje bi trebale biti.
I dok se javnost bavi pitanjem je li nešto bilo planirano ili slučajno, prava slika je daleko prizemnija: Bosna i Hercegovina i dalje je prostor u kojem se ne pita samo što je dopušteno, nego i tko će prvi reagirati i po čijem signalu.
Najzanimljivije u cijeloj priči nije to što se pokušalo organizirati niti to što je na kraju zabranjeno. Najzanimljivije je vrijeme između. Tih deset dana u kojima se ništa nije dogodilo, a zapravo se dogodilo sve.
