Na papiru Hrvatska danas sve više izgleda kao moderna europska država. Uvela je euro, dio je Schengena, ima razvijenu mrežu autocesta i posljednjih godina bilježi gospodarski rast. Gradovi se obnavljaju, niču nove zgrade, restorani i apartmani, a država se prema van sve više predstavlja kao uređena i uspješna priča. No kada se makne ta formalna slika i pogleda svakodnevni život, vidi se zemlja koja se razvija vrlo neujednačeno i često bez jasnog osjećaja kamo zapravo ide.
Pritom nije problem samo standard, nego način na koji društvo gleda samo sebe. Hrvatska je ugodna zemlja za život ako imaš riješeno stambeno pitanje, obiteljsko zaleđe ili nekoga koga možeš nazvati kada zapne. Dosta toga i dalje funkcionira preko poznanstava, naslijeđene imovine i osjećaja sigurnosti koji nema veze s institucijama nego s privatnim vezama. Oni koji su naslijedili stan ili kuću danas izgledaju gotovo kao dobitnici lutrije. U međuvremenu cijene nekretnina rastu i tamo gdje ljudi više gotovo ni ne dolaze živjeti. Premda čitavi krajevi ostaju prazni, a istovremeno se govori kako ondje „nema života“ ili da se „ne isplati živjeti“, kvadrat i dalje poskupljuje.
Dakako da je besmisleno Hrvatsku doslovno nazivati zemljom trećeg svijeta, kako je to navedeno u naslovu. U globalnim okvirima riječ je o sigurnoj i relativno stabilnoj europskoj državi. No unutar same Hrvatske, kroz način na koji ljudi govore o vlastitoj zemlji i jedni o drugima, često se stvara dojam kao da pojedini dijelovi države doista pripadaju nekom prostoru bez perspektive. Mentalitet koji stvara takvu besperspektivnost, unatoč resursima koje gotovo svaki hrvatski kraj posjeduje u svojoj geografskoj, kulturnoj ili prometnoj specifičnosti, proizlazi iz neprestanog kukanja, manjka samopoštovanja i uvjerenja da je propast jedini mogući ishod, čak i onda kada se nalazi na svojevrsnoj „gospodarskoj nuli“.
Slavonija, Banovina, Lika ili Dalmatinska zagora često se spominju isključivo kroz iseljavanje, propadanje i osjećaj beznađa. A riječ je o prostorima koji su kroz povijest hranili državu, imali industriju, život i ljude. Danas ih se često promatra kao mjesta iz kojih se treba pobjeći što prije. Najgore je što je takav način razmišljanja postao potpuno normalan, u velikome dijelu javnosti. Ljudi bez razmišljanja govore: „Tko bi normalan živio tamo?“ Čak i oni koji su iz tih krajeva potekli često prvi govore o njima kao o nekoj vrsti društveno-gospodarske kazne.
A što imamo kao protutežu? Život u velikim sredinama, stranim ili domaćim, pri čemu je u Hrvatskoj, rekao bih, zapravo samo jedna takva, koji se godinama provlači kao gotovo zajamčeni put do uspjeha. Pritom nije važno živi li netko pod kreditom idućih trideset godina, radi li za prosječnu plaću ili provodi pola života u prometu. Bitno je da se nalazi na „pravome mjestu“, u nekoliko skupih kvadrata koji bi sami po sebi trebali jamčiti sigurnost, status i osjećaj ostvarenosti. I tako mnogi na kraju žive pod većim stresom nego što bi živjeli negdje drugdje, ali o tome se rijetko govori. To bi, dakako, značilo priznati da cijela priča možda i nema previše smisla.
Upravo u tome Hrvatska ponekad ostavlja dojam društva koje nije raščistilo samo sa sobom. Ne zbog siromaštva, infrastrukture ili stvarne nerazvijenosti, nego zbog duboko ukorijenjenog osjećaja da su neki životni putevi i pojedini krajevi unaprijed određeni kao manje vrijedni, manje perspektivni ili jednostavno nedovoljno „dobri“ za ozbiljan i kvalitetan život. Kao da je sasvim normalno da veći dio države služi isključivo kao prostor iz kojeg se odlazi, dok se povratci računaju tek povremeno i prigodničarski, najčešće tijekom ljeta, blagdana ili sezone.
Na kraju, pitanje nije je li Hrvatska zemlja trećeg svijeta. Puno je važnije zašto toliki ljudi imaju potrebu vlastitu zemlju, a posebno vlastite krajeve, gledati upravo na taj način. Dok god uspjeh budemo mjerili isključivo adresom, kvadratom i statusom mjesta u kojem netko živi, teško ćemo izaći iz mentaliteta u kojem stalno tražimo „pravi“ život negdje drugdje, a istovremeno preziremo prostor iz kojeg smo sami potekli.
A poprilično sam siguran da u tome i leži jedan od najvećih problema Hrvatske: velik dio društva odavno je prihvatio ideju da vrijednost života ovisi o tome koliko si se udaljio od vlastitog kraja ili od nekog drugog kraja prema kojem si s vremenom razvio gotovo automatski prijezir. Znao sam ponekad, više u šali nego ozbiljno, ljudima koji su doselili u Zagreb predložiti da dođu živjeti u moj kraj, koji je od Zagreba poprilično udaljen. Odgovor bi gotovo uvijek bio isti: „Ma ne, nemam ja nikakve veze s tim krajem.“ A realno, često nisu imali ni sa Zagrebom, osim možda činjenice da su ondje završili fakultet ili ih je život nekim okolnostima doveo u grad.
Upravo zato budućnost Hrvatske neće pokušati sačuvati oni koji u svakom manjem mjestu vide isključivo poraz i nedostatak perspektive, niti oni koji su u njima ostali isključivo iz osjećaja nemoći ili navike, nego ljudi koji će svjesno odlučiti ostati ondje odakle jesu ili otići živjeti u krajeve koji već godinama nose etiketu nepoželjnih i „bez budućnosti“. Takvi ljudi već samim dolaskom ili ostankom unose drukčiji pogled na prostor, život i vrijednost zajednice. S vremenom se taj pogled počinje širiti i na samu sredinu, koja često više ni sama nije svjesna vlastite vrijednosti.
A takvih ljudi ima više nego što se možda čini. Pitanje je samo postoji li još dovoljno vremena i može li se takav način razmišljanja dovoljno brzo širiti da promijeni odnos prema vlastitoj zemlji. Ne kroz velike parole o razvoju, povratku ili demografiji, niti kroz stalnu mantru da će „država nešto riješiti“, nego kroz spremnost da se život prestane tražiti isključivo ondje gdje je društvo unaprijed proglasilo da jedino vrijedi živjeti.
