Peking je u nekoliko svibanjskih dana postao mjesto na kojem se mogla vidjeti promjena odnosa snaga u međunarodnoj politici. Donald Trump i Vladimir Putin došli su kod Xi Jinpinga s različitim očekivanjima, ali s istom osnovnom pretpostavkom, a ta je da je Kina postala nezaobilazna adresa za globalna strateška pitanja. Kina danas raspolaže tržištima, industrijskim lancima, kapitalom i sve većim političkim utjecajem izvan zapadnog kruga. Zato se u Peking više ne dolazi samo na protokolarne susrete, nego po rješenja koja drugi centri moći sami teško mogu zatvoriti.
Trump je u Peking došao po predah. Američko kineski odnosi ušli su u fazu u kojoj svaki novi val napetosti proizvodi posljedice za trgovinu, tržišta kapitala, opskrbne lance i stanje unutar samih gospodarstava. Američko-kinesko suparništvo obuhvaća trgovinu, tehnologiju, carine, Tajvan, pomorske pravce, umjetnu inteligenciju i kontrolu strateških sirovina. Washington može pojačavati pritisak prema Pekingu, ali svaki novi val sukoba vraća se kroz poremećaje u lancima opskrbe, rast cijena, pritisak na saveznike i nervozu na tržištima. Trump je zato u Kinu došao po prostor za dogovor koji bi omogućio upravljanje rivalstvom, smanjio gospodarski pritisak i otvorio mogućnost parcijalnih trgovinskih rješenja.
Peking je Trumpu dao ono što kineska diplomacija dobro koristi, pažljivo odmjerenu ceremoniju, javni dojam stabilizacije odnosa i dovoljno političkog prostora da se razgovori mogu prikazati kao početak smirivanja. Kineska strana zadržala je ključne pozicije. Široki trgovinski sporazum ostao je izvan dosega susreta, pitanje Tajvana ostalo je u kineskom registru crvenih linija, a američki jezik o pravilima igre dobio je ograničen prostor. Posebno je važno pitanje usporavanja ili zaustavljanja prodaje oružja Tajvanu. Ako se takav potez promatra u kontekstu susreta u Pekingu, tada se vidi da je Xi Jinping dobio barem privremeno smanjenje američkog pritiska na neuralgičnoj točki kineske sigurnosne politike.
Putinov boravak u Pekingu imao je drukčiju strukturu. Ruski predsjednik došao je potvrditi da okretanje prema Istoku predstavlja trajni oslonac ruske državne politike nakon raspada energetskog i političkog modela vezanog uz Europu. Moskva je nakon rata u Ukrajini izgubila velik dio europskoga plinskog tržišta, a zapadne sankcije dodatno su suzile prostor za kapital, tehnologiju i financijske tijekove. U takvim okolnostima kinesko tržište dobiva značenje koje nadilazi običnu trgovinsku razmjenu. Ono postaje dio ruske strategije preživljavanja i prilagodbe.
Upravo zato Snaga Sibira 2 predstavlja ključ cijelog Putinova posjeta. Taj plinovod predstavlja pokušaj Moskve da izgubljeni europski energetski pravac nadomjesti dugoročnim azijskim aranžmanom. Konačni potpis omogućio bi Rusiji da vlastito okretanje prema Istoku prikaže kao uspješnu stratešku transformaciju. Bez potpisa za Snagu Sibira 2 Putin nije mogao iz Pekinga odnijeti dokaz da je ruski energetski zaokret prema Kini dovršen. Ostale su izjave o partnerstvu, ali najvažniji posao ostao je otvoren.
Kinesko oklijevanje oko tog projekta pokazuje koliko se promijenila pregovaračka pozicija Moskve. Rusija nakon gubitka europskog plinskog prostora traži dugoročnog kupca koji bi mogao apsorbirati znatan dio izvoza usmjerenog prema Aziji. Kina taj ruski interes prima kao jednu od više energetskih mogućnosti. Peking pregovara o cijeni, količinama i rokovima kao kupac koji zna
da Moskva ima sužen manevarski prostor. Iza svečanih izjava o prijateljstvu vidio se hladan trgovački račun.
Upravo tu se vidi važna korekcija priče o rusko kineskom-savezništvu. Moskva i Peking imaju mnoge zajedničke interese, prije svega u ograničavanju američke dominacije i u jačanju multipolarnog poretka. Rusija Kini osigurava stratešku dubinu na sjeveru Euroazije, energente, vojnu suradnju, glas u Vijeću sigurnosti i kontinentalnu protutežu američkom pritisku u indopacifičkom prostoru. Stabilna Rusija Pekingu omogućuje da glavni sigurnosni fokus zadrži prema Tajvanu, Japanu, Južnom kineskom moru i američkim bazama u Pacifiku.
Kina istodobno Rusiji osigurava tržište, tehnološke kanale, diplomatski oslonac i gospodarski prostor u trenutku kada je zapadni pravac za Moskvu dramatično sužen. Taj odnos počiva na neravnoteži i međusobnoj potrebi. Peking u Rusiji vidi kontinentalnu dubinu, energente i važan glas protiv američke dominacije. Moskva u Kini vidi tržište, politički zaklon i gospodarski izlaz nakon prekida sa Zapadom. Razlika je u tome što Peking u toj međuovisnosti ima više izbora, više kapitala i više vremena.
U istom razdoblju mijenja se i kineski nastup prema Europi. Rast kineskih ulaganja u Europi pokazuje pomak prema tvorničkim ulaganjima, baterijama, električnim vozilima i industrijskim pogonima unutar europskog prostora. Kina tako odgovara na europske carine, sigurnosne provjere i politiku smanjenja rizika. Umjesto izravnog izvoza iz Kine, sve veći značaj dobiva proizvodnja unutar Europe.
Takav kineski pristup otkriva sposobnost prilagodbe. Peking mijenja način prisutnosti na europskom tržištu. Europa pokušava smanjiti ovisnost o Kini u osjetljivim sektorima, a Kina pokušava ostati unutar europske industrijske strukture. Rezultat je odnos u kojem se gospodarska suradnja nastavlja, dok političko povjerenje slabi. Paradoksalno, trgovina i sumnja danas rastu paralelno.
Treba biti oprezan s tvrdnjom da su Xi i Putin već stvorili novi svjetski poredak, kako neki tvrde ovih dana. Oni prije svega koriste zamor od američke dominacije. Oko Pekinga i Moskve okupljaju se države koje žele više prostora za vlastite interese, od Azije i Bliskog istoka do Afrike i Latinske Amerike. To još nije čvrst blok, ali jest znak da Zapad više ne može sam određivati pravila igre.
Ovdje se otvara i pitanje privremenog dogovora Pekinga i Washingtona. Kina i Sjedinjene Države ostaju suparnici, ali obje strane imaju razlog za ograničeno smirivanje. Washington želi smanjiti broj istodobno otvorenih velikih fronti, od Tajvana i trgovine do Bliskog istoka i Ukrajine. Kina treba stabilno izvozno okruženje, pristup tržištima, tehnološko vrijeme i prostor za unutarnju gospodarsku prilagodbu.
Takav dogovor američko kineski sukob privremeno usporava. To odmah pogađa Moskvu. Što je sukob Washingtona i Pekinga oštriji, to je Rusija Kini vrjednija. Kad se napetosti smanjuju, Peking još lakše odgađa velike aranžmane s Putinom, uključujući Snagu Sibira 2.
Duboka američko-kineska konfrontacija povećava vrijednost Rusije u kineskim očima. Privremeno smirivanje odnosa Washingtona i Pekinga smanjuje kinesku potrebu za brzim ruskim
aranžmanima. U takvom okviru lakše je razumjeti zašto Peking može odgađati Snagu Sibira 2, a istodobno nastaviti govoriti o strateškom partnerstvu s Moskvom.
U tome se vidi glavna osobina kineske politike u ovoj fazi. Peking kreira rokove i rasporede. Americi nudi razgovore kada mu odgovara smirivanje, Rusiji nudi političku bliskost uz strogo čuvanje energetskih interesa, Europi nudi investicije koje zaobilaze političke prepreke i osiguravaju industrijsku prisutnost.
Zato su susreti u Pekingu važni kao slika novoga međunarodnog trenutka. Trump je tražio stabilizaciju i trgovinski prostor. Putin je tražio potvrdu ruske istočne strategije kroz najvažniji energetski projekt. Europa pokušava zadržati kineski kapital uz kontrolu ovisnosti. Kina svim tim procesima pristupa kao sila koja nastupa iz pozicije moći i samopouzdanja, ako faktor koji dobrim dijelom određuje pravila igre.
Američka vojna, financijska i tehnološka moć i dalje ostaje golema, no zapadni monopol nad određivanjem globalnog dnevnog reda vidljivo se sužava. Svijet ulazi u razdoblje u kojem više centara moći istodobno oblikuje događaje, a najveću prednost imaju oni koji raspolažu industrijskom bazom, tržištem, strateškim strpljenjem i sposobnošću povezivanja suprotstavljenih interesa.
Peking je u ovim susretima pokazao upravo tu ambiciju. Nastupio je kao sila koja koristi potrebu svih strana za kineskim tržištem, kapitalom, političkom podrškom ili diplomatskim predahom
