Već dulje vrijeme svjedočimo dubokoj krizi međunarodnog poretka, koju sve jasnije obilježava povratak klasične geopolitike i logike sile. Liberalna paradigma međunarodnih odnosa, utemeljena na pravilima, normama i univerzalnim vrijednostima, sve više gubi na relevantnosti, dok se u prvi plan vraćaju interesne sfere, hijerarhije moći i imperijalna logika. Povratak geopolitike u javni diskurs pouzdan je simptom tog prijelomnog razdoblja.
U tom je kontekstu posebno znakovit istup Trumpova savjetnika Stephena Millera, koji je otvoreno ustvrdio da svijetom ne upravljaju međunarodno pravo ni zajedničke vrijednosti, nego „snaga i sila“, odnosno „željezni zakoni moći“. Riječ je o eksplicitnoj artikulaciji radikalno realističkog pogleda prema kojem su pokušaji normativnog uređenja međunarodnih odnosa tek privremene i krhke konstrukcije, ovisne o ravnoteži snaga. Takav diskurzivni pomak označava napuštanje dugogodišnje američke samopredodžbe kao jamca poretka utemeljenog na pravilima i ulazak u fazu otvorenog priznanja hegemonije.
Pod administracijom Donalda Trumpa moć se više ne prikazuje kao nešto što treba prikrivati institucijama, savezima i pravnim normama, nego kao temeljna činjenica međunarodnog života. Time se briše razlika između stvarne politike i njezine javne prezentacije: dominacija se više ne opravdava univerzalističkim jezikom demokracije i ljudskih prava, nego se legitimira samom činjenicom sposobnosti nametanja volje. Takav zaokret odražava i promijenjene globalne okolnosti: slabljenje relativne američke moći (nestanak unipolarnog svijeta), jačanje konkurentskih sila te raspad konsenzusa oko liberalnoga međunarodnog poretka.
Svijet sile, interesa i otvorene borbe za moć
U praksi se nova paradigma očituje u povratku svijetu interesnih sfera, osobito u zapadnoj hemisferi. Pritisci na Latinsku Ameriku, reafirmacija Monroeove doktrine, relativizacija suvereniteta slabijih država te inzistiranje na kontroli strateške infrastrukture jasno pokazuju da se američka politika sve manje oslanja na savezništva i institucionalne okvire, a sve više na otvorenu demonstraciju moći. Znakovito je da takva logika ne poznaje iznimke ni kada je riječ o formalnim saveznicima (pitanje Danske i Grenlanda), što dodatno potkopava ideju savezništva utemeljenog na zajedničkim vrijednostima.
Posebno ozbiljne posljedice taj zaokret ima za Europu i istočno krilo kontinenta. Trumpova skepsa prema NATO i signalizirano smanjivanje američkih sigurnosnih obveza izvan „bližeg dvorišta“ otvaraju pitanje dugoročne sigurnosti Europe i sudbine Ukrajina. Savezništva sve više postaju instrument trenutnog interesa, a ne trajna strateška obveza, što europsku sigurnosnu arhitekturu čini znatno krhkijom.
U širem strateškom okviru, Sjedinjene Američke Države sve jasnije fokus prebacuju na rivalstvo s Kiom, koje se nameće kao središnja strateška osovina 21. stoljeća. Sve ostale krize – od Ukrajine do Bliskog istoka – u tom se svjetlu mogu promatrati kao regionalne manifestacije tog dubljeg, globalnog nadmetanja u kojem liberalni poredak ustupa mjesto svijetu sile, interesa i otvorene borbe za moć.
Hrvatska u novome svijetu
U takvom svijetu male države poput Hrvatske nemaju luksuz velikih strateških pogrješaka niti prostora za političku naivnost. Kada međunarodni poredak prestaje biti normativan, a postaje striktno hijerarhijski, tada sigurnost više ne proizlazi iz formalnih jamstava, deklaracija ili apstraktnih vrijednosti, nego iz realne sposobnosti odvraćanja i pravilnog pozicioniranja. Male države koje zanemare vlastitu obranu, koje vanjsku politiku vode rutinski ili automatski, riskiraju da u kriznim trenucima ostanu same, izložene pritiscima jačih aktera i prisiljene prihvaćati tuđe interese kao vlastitu sudbinu.
Zato je nužno ozbiljno ulagati u obranu i sigurnost, ne samo zbog ispunjavanja NATO-ovih standarda, nego i kao temelj nacionalne suverenosti. Naoružavanje nije izraz militarizma, nego priznanje realnosti svijeta u kojem se ravnoteža snaga ponovno nameće kao ključni regulator međunarodnih odnosa. Jednako je važno stalno i kompetentno praćenje međunarodne politike. Savezništva su korisna, ali nisu sveta; ona vrijede dok se preklapaju interesi. Hrvatska mora znati gdje su joj crvene linije, koje su joj strateške ranjivosti i u kojim se situacijama mora postaviti autonomno, čak i kada to nije popularno ili konformno.
U uvjetima rastuće globalne nestabilnosti, nacionalni interes („državni razlog“) ponovno postaje legitimna i nužna kategorija. To ne znači izolacionizam, nego racionalnu, hladnu i dugoročno promišljenu politiku u kojoj se svaki potez mjeri prema tome jača li sigurnost, stabilnost i pregovaračku poziciju države. Male države opstaju ne zato što su „u pravu“, nego zato što znaju čitati odnose moći i na vrijeme se prilagoditi. U svijetu koji se ubrzano vraća logici sile, jedino održivo polazište jest jasno definirana politika: Croatia first.
