Nastup Harisa Zahiragića u emisiji Otvoreno još je jednom potvrdio kakvu Bosnu i Hercegovinu zagovara dominantni dio bošnjačke političke scene. Njegova tvrdnja da Hrvati nikada ne će obnoviti Herceg-Bosnu sublimira viziju Bosne i Hercegovine u kojoj politička moć ostaje koncentrirana u središnjim institucijama, dok uloga konstitutivnih naroda postupno gubi svoj stvarni sadržaj.
Centralizacija se u političkoj retorici Sarajeva opisuje kao funkcionalnost, unitarizam kao građanski model, a politička dominacija većine kao izraz demokratskih načela. Takav pristup posebno je vidljiv u dokumentima i javnim nastupima vodećih bošnjačkih političkih stranaka koje zagovaraju jedinstven politički prostor, snažnije središnje institucije i identitet koji bi postupno nadjačao nacionalne posebnosti. Za najbrojniji narod takav concept, dakako, može biti privlačan, no za Hrvate i Srbe otvara pitanje stvarne mogućnosti zaštite vlastitih političkih interesa.
Ključna točka spora nalazi se u načelu „jedan čovjek – jedan glas“. U društvu sastavljenom od triju konstitutivnih naroda takav model u praksi znači mogućnost da brojčano najjača zajednica trajno određuje politički smjer države. Primjer Željka Komšića za Hrvate predstavlja upravo takav presedan. Njegov izbor glasovima pretežito bošnjačkih birača pokazao je kako formalno demokratski mehanizmi mogu rezultirati političkim razvlašćivanjem jednog konstitutivnog naroda.
Slična logika vidljiva je i u brojnim izjavama Bakira Izetbegovića tijekom posljednjih godina. Govor o razbijanju pariteta, prevelikim pravima Hrvata ili pravu najbrojnijeg naroda da ostvari svoje ciljeve otkriva političku filozofiju prema kojoj demografska snaga treba prerasti u političku prevlast. Takvu retoriku međunarodni akteri uglavnom su promatrali bez ozbiljnijih reakcija, istodobno podupirući jačanje središnjih institucija Bosne i Hercegovine.
Posebno je zanimljiva dimenzija ratnog nasljeđa. Dok se Herceg-Bosna desetljećima prikazivala gotovo isključivo kroz negativne interpretacije, današnja demografska i politička slika pokazuje drugačiju. Područja pod nekadašnjom kontrolom HVO-a i dalje su među nacionalno najizmješanijima u zemlji, dok su prostori pod nekadašnjom kontrolom Armije BiH postali izrazito homogeni. To otvara pitanje koliko su politički narativi iz prošlosti u skladu sa stvarnim stanjem na terenu.
Posljedice centralizacijskih tendencija najvidljivije su u položaju Hrvata. Demografsko slabljenje prati smanjenje političkog utjecaja, dok se zahtjevi za legitimnim predstavljanjem često prikazuju kao prepreka reformama ili čak kao oblik radikalizma. Upravo je takav razvoj događaja tijekom posljednjih dvadeset godina ojačao ideje o trećoj federalnoj jedinici i drugim modelima institucionalne zaštite hrvatske političke autonomije.
Zahiragićev nastup zato je važan jer je jasno pokazao kako značajan dio političkog Sarajeva promatra budućnost Bosne i Hercegovine. Iza retorike o građanskoj državi i europskim vrijednostima ostaje uvjerenje da brojnost treba biti glavni izvor političke legitimnosti. S druge strane stoji koncept koji naglašava ravnotežu konstitutivnih naroda i mehanizme međusobne zaštite. Sukob tih dviju vizija određuje politički život Bosne i Hercegovine daleko više od svakodnevnih stranačkih prijepora.
Istodobno se mijenjaju i međunarodne okolnosti. Energetski projekti poput južne plinske interkonekcije i LNG terminala na Krku povećavaju geopolitičku važnost Hrvatske, dok se u dijelu zapadnih političkih krugova sve više govori o potrebi ravnoteže među konstitutivnim narodima, a manje o jednostavnim centralizacijskim rješenjima. U takvim okolnostima nervozne reakcije dijela bošnjačke političke scene mogu se promatrati i kao posljedica promjene odnosa snaga.
Zbog toga je Zahiragićev istup bio više od jedne televizijske polemike. U nekoliko minuta javnosti je pokazao političke ambicije, ali i strahove koji već godinama oblikuju dio sarajevske elite. Ujedno je podsjetio da pitanje hrvatske ravnopravnosti ostaje jedno od ključnih otvorenih pitanja Bosne i Hercegovine te da bez njegova rješavanja ne će biti moguće postići stabilan i dugoročno održiv politički poredak.
