U zemljama s najbržim rastom, suradnja znanosti i gospodarstva ključna je za razvoj novih proizvoda i tehnologija. U Hrvatskoj ta veza gotovo da ne postoji.
Poslodavci se rijetko oslanjaju na akademski sektor, dok znanstvene institucije nemaju mehanizme za učinkovitu suradnju s industrijom.Studenti tijekom studija dobivaju premalo praktičnog iskustva. Industrija očekuje gotove stručnjake, a fakulteti ih uglavnom pripremaju teorijski. Takav nesklad stvara dugotrajno razdoblje prilagodbe pri zapošljavanju, uz prigovore s obje strane.
Nema jasne državne strategije koja bi potaknula veća ulaganja u istraživanje i razvoj. Privatni sektor ulaže malo, a javna ulaganja nisu usmjerena prema rezultatima. Broj start-upova visokog tehnološkog profila je nizak, a tehnološki parkovi i inkubatori još uvijek nemaju presudan učinak.
Dualni modeli obrazovanja uspješni su u srednjoj Europi, ali u Hrvatskoj nisu sustavno razvijeni. Takvi modeli dokazano smanjuju nezaposlenost mladih i povećavaju kvalitetu kadrova. Bez toga ostaje jaz između znanja i tržišta rada.
