Od frustracije do opasne ideje: kako jezik otkriva koliko smo spremni zaboraviti vlastitu povijest
Jedna u nizu uobičajenih objava na Facebooku o demografiji, odlascima mladih, korupciji i nepotizmu ponovno je završila lavinom komentara. Među njima i onih koji bi sve to „riješili” tako da se „lopove” pošalje na Goli otok. Jezivo.
Je li moguće da i danas, u 2026. godini, nekome, možda čovjeku od 40 ili 50 godina takva ideja padne na pamet? To je psihološki obrazac u kojem frustracija i osjećaj nemoći prelaze u potrebu za kontrolom, pa se umjesto suočavanja s kompleksnošću problema poseže za pojednostavljenim, autoritarnim rješenjima koja obećavaju red po cijenu slobode i života.
Kad se u komentarima ponovno počne zazivati Goli otok kao „rješenje”, to više nije usputna frustracija. To je simptom. Simptom društva koje je, umjesto da nauči nešto iz vlastite povijesti, odlučilo da mu je lakše romantizirati njezine najmračnije dijelove. Društva koje se, kad ostane bez argumenata, vraća na najprimitivniji impuls: makni, zatvori, ušutkaj na sve načine.
I nije problem u jednoj rečenici. Problem je u lakoći s kojom dolazi i činjenici da se izgovara bez nelagode, bez srama, bez svijesti što zapravo znači i pritom nailazi na odobravanje. Znate li što je Goli otok i što se tamo događalo?
Jer Goli otok nije metafora za „red”. Nije simbol „discipline” i nije zgodna dosjetka za digitalno prepucavanje. To je mjesto gdje je država lomila i ubijala ljude. Mjesto gdje se čovjeka tjeralo da sumnja u sebe, odrekne vlastitog dostojanstva, šuti i trpi. Mjesto gdje kazna nije bila samo zatvor. Koliko puta treba podsjetiti da je Goli otok bio zloglasni politički logor na istoimenim otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan 1949. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, u sklopu velike čistke u redovima Komunističke partije Jugoslavije nakon Rezolucije Informbiroa. Civili su na „preodgoj” u pravilu slani bez suđenja, upravnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.
Iako se u hrvatskoj povijesti nikada ništa ne raščisti do kraja, popis kojega je sastavila UDBA, 1963. godine, sadrži imena 16.101 osobe koje su od 1949. do 1956. godine prošli kroz Goli otok i druge logore za informbiroovce. U tim je logorima za informbiroovce na razne načine (ubojstvo, samoubojstvo, prirodna smrt) život izgubilo 413 zatočenika. Informbiroovci su skoro bez iznimke bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, od kojih je u logorima završilo približno 5 posto. Još oko 30 tisuća njih je bilo registrirano zbog iskazivanja sklonosti Sovjetskom savezu, te su bili izvrgnuti kontroli i represalijama.
I danas to netko priziva?! Pokazuje da mu je ideja slobode tanka, prag tolerancije nizak, a potreba za kontrolom jača od potrebe za razumijevanjem. Jer nije teško biti za slobodu i
demokraciju kad svi misle isto kao ti. Prava mjera društva vidi se tek kad netko kaže nešto što te živcira.
Problem je u nespremnosti da podnesemo neslaganje bez da ga pretvorimo u neprijateljstvo. U lijenosti da razgovaramo pa biramo prečac, represiju. I najopasnije od svega: u spremnosti da se igramo s idejama koje su nekad bile stvarnost.
Možda će netko reći da su to samo komentari. Samo riječi.
Ali društva ne klize u tamu odjednom. Klize polako kroz šalu, cinizam, olako izgovorene rečenice, sve dok ono što bi trebalo biti nezamislivo ne postane normalno. Zato nije dovoljno samo okrenuti glavu i reći: „to su samo budale na internetu”.
Jer svaki put kad takva rečenica prođe bez otpora, granica se pomakne.
I zato treba ponoviti jasno, bez zadrške: Ne, Goli otok nije rješenje ni za što. Nije bio tada. Nije danas. I neće biti nikada.
A dok god nam je lakše prizivati zatvor i mučilište nego voditi razgovor, lakše etiketirati nego razumjeti, lakše ušutkati nego slušati, nećemo imati problem samo s komentarima. Imat ćemo problem s onim što smo spremni postati kad nas netko dovoljno iznervira.
