Dok se gomilaju vojni savezi, alternativni NATO-i, paralelni blokovi i privatni mirovni projekti, stari svjetski poredak se urušava pred našim očima. U tom kaosu velike sile se snalaze, a male države šute i prilagođavaju se. Tko će se naći na pogrešnoj strani povijesti?
Nekada je svijet imao red. Možda nepravedan, često licemjeran, ali kakav-takav red. Postojao je UN koji je glumio savjest. NATO koji je glumio mišiće i Sjedinjene Američke Države koje su glumile šefa. Uglavnom se znalo tko vuče konce, tko plaća račune i tko, kad zagusti, donosi konačnu odluku, tko koga „pokriva“, kome će veliki igrači priskočiti u pomoć. Danas toga više nema.
Danas imamo NATO, imamo “islamski NATO”, imamo BRICS, imamo regionalne saveze i najave novih, imamo Trumpove odbore za mir, UN koji izdaje priopćenja dok se ratovi šire… Imamo sve osim sustava. Svijet je postao prometnica bez semafora i pravila. Svi jure, svi misle da imaju prednost. A sudar je samo pitanje vremena.
Formalno, globalni poredak još postoji. UN se sastaje, EU piše strategije, NATO održava samite. Dok se obični ljudi brinu hoće li imati posao, sigurnost i pristojan život, Davos elita svake godine raspravlja o „inkluzivnoj budućnosti“ uz šampanjac i privatne zrakoplove, uvjerena da se stvarnost može riješiti PowerPoint prezentacijom. Jedina su globalna sila koja nikada ne snosi posljedice svojih odluka: eksperimentiraju dok narodi plaćaju, a oni se iduće godine ponovno okupe i zaključe da je potrebno još reformi. U stvarnosti, te institucije sve više nalikuju kulisama. Iza njih se vode privatni ratovi, sklapaju dogovori iza zatvorenih vrata i dijele interesne zone i nitko više ne vjeruje starim pravilima.
Interes i korist
Zato nastaju paralelni savezi. Bliski istok gradi vlastite sigurnosne blokove, Kina stvara svoj svijet, Rusija ruši postojeći, Trump vjeruje da se ratovi mogu riješiti „dealom“, bez diplomacije i procedura. Kad institucije prestanu funkcionirati, države se vraćaju osnovnom instinktu – spašavaj se sam. To nije znak snage nego raspada.
Zapad je desetljećima živio u uvjerenju da je njegov model vječan. Da su liberalna demokracija, slobodna trgovina i globalne institucije konačna faza povijesti. Da se svijet više neće lomiti. Prevarili su se. SAD se povlače iz uloge globalnog policajca. Europa nema snage biti sila. Kina ima ambiciju. Rusija ima frustraciju. A ostatak svijeta više ne želi slušati lekcije. Trumpov „Odbor za mir” savršeno pokazuje novi duh vremena: ne trebaju nam sustavi, trebaju nam pregovarači. Umjesto prava je interes. Umjesto saveza
korist, a umjesto vrijednosti cijena. To kratkoročno može izgledati učinkovito. Dugoročno stvara nestabilnost.
Kad politika postane improvizacija, rat postaje alat
U tom kaosu Hrvatska se ponaša kao pasivni putnik. U NATO-u smo, u EU-u smo, netko drugi brine o sigurnosti, netko drugi donosi odluke. Mi se prilagođavamo. Nemamo baš ozbiljnu vanjsku politiku niti dugoročnu strategiju. Nemamo jasnu viziju svog mjesta u svijetu koji se raspada. Imamo članstvo. I nadu. Za sada je to dovoljno. Ali povijest pokazuje da „za sada“ uvijek ima rok trajanja.
U fragmentiranom svijetu male države bez jasnog smjera postaju kolateralna žrtva. One ne odlučuju. One prihvaćaju i plaćaju. Ovo nije prolazna kriza. Ovo je promjena epohe. Američko stoljeće završava. Novi poredak još ne postoji. Nalazimo se u opasnom međuprostoru. Posljednji put kad je svijet bio u takvom stanju, završilo je globalnim ratom.
Danas opet imamo mrežu saveza, nepovjerenje, utrku u naoružanju i iluziju kontrole. Istodobno se ponovno nacionaliziraju hrana, energija, industrija i sigurnost. Globalizacija se povlači. Blokovi se zatvaraju. Svijet se dijeli.
A mi se još uvijek ponašamo kao da će Bruxelles, Washington ili netko treći sve riješiti. Neće. Novi poredak neće nastati konsenzusom. Nastat će sudarom interesa. Tko ima snagu, pisat će pravila. Tko nema, slušat će. Zato farmeri prosvjeduju, a države gomilaju oružje. Nastaju paralelni savezi i zato UN gubi smisao, a globalna sigurnost se privatizira. Svatko gradi vlastiti čamac za spašavanje jer vidi da brod tone.
Najveća iluzija našeg vremena je uvjerenje da će se sustav sam popraviti i samooporaviti, a neće. Hrvatska, ako nastavi bez strategije, opet će osjetiti posljedice tuđih odluka. Odluka donesenih daleko od Zagreba. U sobama u koje nikada nije bila pozvana.
Hrvatska mora prestati živjeti od tuđe sigurnosti i početi graditi vlastitu strategiju razvoja, hrane, energije i obrane. Savezništva su važna, ali nijedna ozbiljna država ne prepušta svoju sudbinu tuđim planovima.
