Postoji trenutak kad moraš stati i reći opet DOSTA.
Ne zbog neke sentimentalnosti, nego zbog hladne činjenice koja nam se servira kao ogledalo: Norveški državni naftni fond, jedan od najvećih i najprestižnijih institucionalnih investitora na svijetu, potpuno je izašao iz svih hrvatskih tvrtki(dionica).
Prvi put od 2011. godine. Nema ih više u među dioničarima ni Atlantica, ni Adrisa, ni Valamara, ni Vira, ni Dalekovoda ni jedne jedine pozicije na Zagrebačkoj burzi.
To nije slučajnost. To je poruka.
Norvežani su godinama bili tihi, ali stabilni suvlasnici perjanica domaćeg gospodarstva. Nisu vikali, nisu se miješali u upravljanje, jednostavno su bili tu kao ozbiljan, dugoročni partner.
A sada su spakirali kofere iz (suvlasništva)dionica i prebacili se na državne obveznice.
I to ne malo: ulaganja u hrvatske obveznice učetverostručena su. Klasičan “flight to safety” – bijeg prema sigurnosti.
Što to znači u prijevodu na hrvatski?
Znači da Norvežani vide državu kao stabilnu, ozbiljnu, pouzdanu nakon ulaska u Eurozonu i Schengen
Hrvatska je za njih “stabilna periferija jezgre EU”. Državne obveznice su visokolikvidne, mogu se prodati u sekundi ako zagusti.
A hrvatske dionice? To je već druga priča. Mali frontier market, niska likvidnost, prodaja većeg paketa trajala bi tjednima i srušila bi cijenu. Potencijal rasta više ne opravdava rizik.
U prvom kvartalu 2026. njihov fond je izgubio oko 1,9 posto (preko 60 milijardi dolara), ponajviše zbog pada američkih tehnoloških dionica. U takvim uvjetima menadžeri “čiste” portfelj od nelikvidnih pozicija na malim tržištima i ,,sele’’ se u fiksne prinose i to je hladna matematika. Nema emocija.
A za nas? Ovo je ozbiljan udarac na reputaciju hrvatskog tržišta kapitala.
Gubimo prestižnog, pasivnog, dugoročnog investitora koji nije tražio nikakve privilegije samo solidan povrat.
Sada domaći obvezni mirovinski fondovi ostaju gotovo sami kao veliki kupci domaćih dionica.
Likvidnost pada, dinamika slabi, burza stagnira dok država napreduje. Ali država su ljudi ne samo država.
Norvežani su jasno rekli: sigurnije nam je posuđivati novac hrvatskoj državi nego dijeliti rizik s hrvatskim poduzetnicima.
Državi daju peticu. Tržištu kapitala ozbiljno upozorenje.
Hrvatska nije kolonija, ali moramo biti svjesni poruke koju šalje ovakav potez. Vrijeme je da se zapitamo zašto naši poduzetnici, naši veliki igrači, nisu dovoljno atraktivni za ovakve fondove?
Što nedostaje? Veća transparentnost? Bolja korporativna kultura? Veća likvidnost? Manje administrativnih prepreka? Bolji radnici? SUMNJAM!
Jer ako Norvežani radije kupuju naše obveznice nego dionice to nije kritika samo burze. To je poziv na buđenje cijelog ekosustava privatnog sektora u RH.
I da ne zaboravim nisam neki strani kritičar/analitičar koji nas gleda s visine. Ovo pišem kao Hrvat koji želi da naša burza i naši poduzetnici budu ponos, a ne samo dopuna državnom proračunu. Hrvatski poduzetnici moraju svima u RH biti na prvom mjestu jer bez njih nema ni nas!
