Boluje čovjek i danas kao što je bolovao i nekada. Čak štoviše bolesti kao da se umnažaju sve više, a shodno tome i načini njihova liječenja. Ipak, onaj čovjek koji uronjen u svijet isti malo dublje promišlja, a osobito na jedan malo duhovniji način, zapaža nekako sve više kako se pojavila jedna nova bol u čovjeku. Istu je teško pronaći u manualima medicinske struke jer ju je teško elaborirati na neki odveć znanstveni način. Jer ona se ne tiče znanosti ili dokaznog procesa, nego onoga što je svakome čovjeku tako blisko, a opet često zapostavljeno – života duše. Duše koja se ispraznila te stvorila bolest zvanu „prazni čovjek“.
Prazna duša
O duši se može govoriti na više razina, a kada je u pitanju medicinska struka to se najčešće čini da se govori o ljudskoj psihi i njezinim stanjima. Vrlo brzo se ustvrdi da netko ima duševne bolesti. I tada se nastoji na sve moguće načine rješavati simptome istih bolesti ne bi li se na koncu došlo do izlječenja. No, pri tome se, a čini se prečesto, smetne s uma činjenica kako već na jezičnoj razini riječ duša ima svoj korijen u riječi duh. Tiče se ona tako duha. Oni koji su vjernici reći će da postoji i Božji Duh, odnosno Duh Sveti. Oni koji ne vjeruju baš tako jako reći će kako postoji nešto što se naziva dušom te da i oni osjećaju da imaju dušu. Osim toga, ljude će često dijeliti na one koji imaju i one koji nemaju dušu. Kao da bi postojali oni koji dušu nemaju. Ono nešto duboko intimno svakome čovjeku. Mjesto je to gdje se roje misli, čežnje, ideje i nagnuća. Zna to svatko, a osobito onda kada zapadne u krize života te na koncu u zanosu svoje boli uzvikuje – duša me boli! Isti fenomen opisuju i brojne tamburaške pjesme drage Slavoncima. U jednoj tako otac sina uči kako nije dobro da uzima tamburu u ruke te da svira tek zbog novca i slave jer će mu jednom duša postat prazna. Sve nekako dakle govori o tome da je čovjek prije svega duhovno biće. Ako je to tako može se onda polako doći i do zaključka da se o životu duše treba voditi računa. Kako? Više je načina.
„Prazan čovjek“
Temeljni pokazatelj brige za dušu jest ljudsko preispitivanje samoga sebe, odnosno ono što je kršćanska duhovnost godinama nazivala ispit savjesti. Pozvan je
tako svaki čovjek s vremena na vrijeme propitivati sebe i ono što jest. Prebirati tako po svojim nutarnjim stanjima i to ne da bi si život zakomplicirao, nego dapače – da bi došao do istine o samome sebi i do onoga što će ga uistinu ispuniti u životu. Jer ogromne su količine alkohola oko njega svakoga dana budući da pokušava pronaći način da ispuni sebe i svoj život, no već sutrašnji dan ga iznova ostavlja prazna prepuštena samome sebi i svojim mislima. Na koncu zaključuje taj naš dragi čovjek da je prazan i uvodi tako novu bolest na obzorje svjetske pojavnosti – bolest koju naziva „prazan čovjek“.
O fenomenu „praznog čovjeka“ dalo bi se puno pisati, no zbog kratkoće našega promišljanja to ne činimo. Međutim, ukazujemo samo na neke osnovne obrise tog lika. Čovjek je to koji nije po sebi loš, dapače on je u dubini sebe izuzetno dobar te zna što bi trebao činiti, no to mu uvijek iznova ne polazi za rukom. Najčešće iz razloga vlastitoga straha pred svijetom koji ga okružuje. Pred ljudima s kojima dijeli svoju svakodnevnicu. Ljudima koji su često prema njemu surovi i opaki te se on s njima na jedan ljudski način ne zna nositi. Jer teško mu je povjerovati da mogu postojati bolji, ljepši, plemenitiji ljudi. Drugim riječima, previše rana koje mu je život zadao jednostavno su u njemu ugušile povjerenje u ljude, a onda i u samu Božju dobrotu.
Razočaranje u ljude
U dubini sebe naš je dobri „prazni čovjek“ vjernik. Sve je sakramente primio i rado se prisjeća svoje prve pričesti i krizme kada je čista srca kao dijete divio se svećeniku koji u rukama drži hostiju i izgovara riječi „Tijelo Kristovo“. Odgovarao je tada „amen“ jer je u Krista u hostiji doista vjerovao. Onoga istoga Krista kojega su prijatelji i mnogi namjernici iz koristi više puta prevarili i izranili te na kraju ubili. A dao im je sve. Emocije, vrijeme i povjerenje. Duboko je u njih vjerovao i volio ih te opet ostao poražen i ubijen. No, tada kada bi čovjek pomislio da je i sam Krist ostao razočaran u ljude i svijet to se ne događa. Krist unatoč porazu ne postaje još jedan u nizu praznih ljudi koji odustaje od života te poseže za jeftinim ili ipak malo skupljim oblicima zabave ne bi li jednostavno otupio i ne mislio na ništa. Naprotiv, u snazi Duha Božjega on smrt pobjeđuje i time pokazuje svakome čovjeku i danas kako valja živjeti.
Izaći na svjetlo
Isusov lik postaje tako putokaz svakome čovjeku i danas. Onome čovjeku koji je povrijeđen, napušten i ostavljen po strani. Ali i onome čovjeku koji je na prvi pogled okružen mnoštvom ljudi, ali ustvari vrlo usamljen jer prijateljstva koja takvim naziva često to nisu, nego su ljudski odnosi iz koristi. Takav bi čovjek dao sve na svijetu da pronađe one koji će biti pored njega i s njim bez interesa. Ljude koji će mu se istinski radovati zbog onoga što on jest, a ne onoga što on posjeduje.
I tada, u noći punoj tuge s bocom u ruci pušta on posljednju pjesmu koja probija oblake dima u tami: „Nije sretan onaj tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba! Ne da se sreća zlatom kupiti!“ (tekst: Mario Vestić, Andrija Čordaš). Osjeća da ima dušu i da ju je ispraznio. Boli ga to više nego bilo što na ovome svijetu. Kako mu pomoći? Možda je put jedan jedini – nastojeći koračati uz njega trudeći se biti svjetlo na putu. Svjetlo koje će ga postupno izvoditi iz mraka koji mu samom sve više smeta. Možda baš ovih dana kada ljudi diljem svijeta slave Božić te ga nazivaju blagdanom radosti i svjetla, o tome vrijedi promišljati. Jer na što poziva slavlje Božića? Događaj je to u kojemu je potrebno samo jedno – dopustiti da Božje svjetlo obasja prazne prostore ljudskih srdaca. Ozdravljenje je tada čini se na vidiku. Vjerovati je da je to moguće. Hoće li se to pak dogoditi čini se ovisi i o čovjeku
