Više od četvrtine mladih u Hrvatskoj redovito gleda ilegalne online sadržaje. Iza te brojke krije se slika generacije koja gotovo neprekidno živi na internetu, ali ga u pravilu koristi ponajprije za zabavu, a mnogo manje za učenje, kulturu ili društveni angažman.
Mladi su danas gotovo stalno spojeni na mrežu. Određenja istraživanja pokazuju da se odlično snalaze u digitalnom okruženju, brzo usvajaju nove aplikacije i bez problema komuniciraju s vršnjacima iz cijelog svijeta. No kada se pogleda kako točno provode vrijeme na internetu, slika postaje jednostrana. Većina ga koristi za gledanje videa, praćenje influencera, gaming, razne lifestyle sadržaje i dopisivanje s prijateljima. Kultura, ozbiljnije informiranje, sudjelovanje u javnim raspravama ili aktivno građanstvo ostaju na rubu interesa.
U takvom okruženju ilegalni sadržaji lako postaju dio svakodnevice. Ako se internet doživljava prije svega kao golemi izvor besplatne zabave, moralna pitanja o tome tko je što proizveo i tko bi trebao biti plaćen za svoj rad postupno blijede. Piratske stranice s filmovima, serijama, glazbom ili sportskim prijenosima dostupne su u nekoliko klikova, a mnogi ih mladi doživljavaju kao praktično i gotovo samorazumljivo rješenje. Posebno u situaciji kada su legalne pretplate skupe u odnosu na učenički ili studentski budžet, a ponuda domaćih sadržaja im se čini ograničena.
Piratstvo se zato često opisuje kao snalažljivost, a ne kao kršenje tuđih prava. U svakodnevnom govoru čuje se da je sve ionako besplatno na internetu, da velike kompanije dovoljno zarađuju i da neće propasti zbog nekoliko skinutih filmova. No takav način razmišljanja ne ostaje nužno zatvoren u sferi zabave. Kada se naviknemo da je u redu zaobići pravila ako nam se čine nepraktična ili nepravedna, lakše relativiziramo i druga područja. Od prepisivanja na ispitima, preko skidanja seminarskih radova, do odnosa prema tuđem radu na poslu.
Istodobno, nije riječ samo o pitanju autorskih prava. Mladi se u Hrvatskoj ponajviše informiraju putem društvenih mreža, gdje algoritmi odlučuju koje će im se objave pokazati. Vijesti, komentari, teorije zavjere, marketinški sadržaji i osobne objave prijatelja miješaju se u jednom neprekidnom nizu. U takvom okruženju raste izloženost lažnim vijestima i poluinformacijama, a povjerenje u tradicionalne medije i institucije dodatno slabi.
Kada se ti trendovi usporede s međunarodnim istraživanjima koja upozoravaju na slabiju čitalačku pismenost i teškoće u razumijevanju kompleksnijih tekstova, dobiva se zabrinjavajuća kombinacija. Znatnom dijelu mladih naporno je čitati duže članke, analize ili stručne tekstove, pa se informiraju kroz kratke objave, statuse, memeove i videe. Takvi formati često su emocionalno obojeni i pojednostavljeni, a rijetko nude širi kontekst. U takvim uvjetima postaje sve teže razlikovati provjerenu informaciju od manipulacije, osobito onima koji tek oblikuju svoje stavove o svijetu.
Nameće se pitanje što uopće mogu učiniti škole, roditelji i država. Rasprava o ilegalnim sadržajima često se svodi na najave strožih kazni, blokiranje stranica i povremene kampanje upozorenja. Takav pristup može kratkoročno obeshrabriti dio korisnika, ali ne dira u uzroke problema. Dugoročno je nužna kombinacija obrazovanja, dostupnih legalnih alternativa i stvarnog dijaloga s mladima.
Digitalna i medijska pismenost trebale bi postati sastavni dio školovanja, a ne povremena radionica ili projekt koji ovisi o entuzijazmu pojedinih nastavnika. Djecu i mlade treba sustavno učiti kako prepoznati vjerodostojne izvore, kako provjeriti informaciju, zašto autorska prava postoje i kako funkcioniraju algoritmi koji upravljaju njihovim news feedom. Umjesto da se internet prikazuje kao prijetnja, korisnije je naglasiti njegove dobre strane, ali i jasno pokazati gdje su granice odgovornog ponašanja.
Drugi važan element su dostupne legalne opcije. Ako mladi imaju dojam da su legitimne platforme preskupe ili da nude premalo sadržaja koji ih zanima, lakše će posegnuti za piratskim rješenjima. Država, obrazovne institucije i kulturne industrije mogle bi zajedno razvijati modele povoljnijih pretplata za učenike i studente, javne digitalne knjižnice i platforme koje nude kvalitetne sadržaje po prihvatljivim cijenama. Poticanje domaćih autora, prijevoda i lokalnih projekata također je važan dio slagalice, jer stvara osjećaj da internet nije samo uvozna zabava, nego i prostor u kojem nastaju i hrvatske priče.
Treći stup odnosi se na roditelje i lokalnu zajednicu. Samo tehnička kontrola, poput ograničavanja vremena pred ekranom ili blokiranja određenih stranica, više nije dovoljna. Potrebni su razgovori o tome zašto je poštivanje tuđeg rada važno, što znači dijeliti sadržaj na odgovoran način i kako se nositi s pritiscima vršnjaka. Djeca i mladi često prvi put dolaze u doticaj s piratskim stranicama upravo preko prijatelja, pa im treba pomoći da razviju samopouzdanje i vještine kojima mogu reći ne, čak i kada se čini da svi drugi rade isto.
Lokalni centri za mlade, knjižnice i udruge mogu u svemu tome odigrati važnu ulogu. Filmovi se mogu gledati i u sklopu legalnih projekcija, uz razgovor s autorima ili stručnjacima. Mladi mogu učiti kako sami snimiti kratki film, podcast ili vlog, kako objaviti glazbu i što znači imati autorsko pravo nad vlastitim djelom. Na taj način internet prestaje biti samo beskonačna traka tuđih sadržaja i postaje mjesto na kojem mladi stvaraju nešto svoje.
Na kraju, ključno pitanje nije hoće li mladi koristiti internet, nego kakvu ulogu u njemu žele imati. Hoće li ostati pasivni potrošači zabave, često na rubu ili izvan zakona, ili će postati aktivni sudionici digitalne kulture. To znači biti autor, kritički čitatelj, građanin koji zna prepoznati manipulaciju i koji razumije da su i u online svijetu potrebna pravila kako bi svi imali koristi.
Podaci o raširenosti ilegalnih sadržaja, slabijem društvenom angažmanu i niskom povjerenju u institucije upozoravaju da je vrijeme za promjenu smjera. Ako društvo očekuje da će mladi preuzeti odgovornost u offline svijetu, mora im pomoći da to nauče i u online prostoru. Za ovu generaciju ta dva svijeta već su odavno spojena u jedan, a način na koji se ponašamo na internetu sve se jasnije prelijeva u stvarni život.
