Prije nego što su autoškole postale standardizirane ustanove s propisanim satnicama, ispitima i pravilnicima, učenje vožnje bilo je mnogo neformalnije, ali i rizičnije. U ranim desetljećima automobilizma, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, vozači nisu prolazili nikakvu formalnu obuku jer ona jednostavno nije postojala. Automobil je bio rijetkost, luksuz i tehnička novotarija, a oni koji su ga posjedovali morali su se sami snaći.
U prvim godinama automobilizma vozači su najčešće učili metodom pokušaja i pogreške. Kupac bi preuzeo vozilo i dobio kratko objašnjenje rada poluga, ručica i pedala, koje su se tada bitno razlikovale od današnjih. Mjenjači nisu imali sinkrone, kočnice su bile mehaničke, a upravljanje je zahtijevalo znatnu fizičku snagu. Učenje se odvijalo na praznim cestama, poljima ili privatnim imanjima, daleko od prometa, jer su sudari i kvarovi bili česti.
U mnogim slučajevima znanje se prenosilo usmeno. Iskusniji vozači, mehaničari ili čak proizvođači vozila osobno su pokazivali osnove upravljanja. U Sjedinjenim Američkim Državama i Europi bilo je uobičajeno da novi vozač uči od prijatelja ili člana obitelji koji je već imao iskustva s automobilima. Ta praksa ostala je prisutna desetljećima kasnije i u nekim sredinama preživjela je sve do sredine 20. stoljeća.
Zanimljivo je da su prvi organizirani oblici poduke dolazili iz vojske i javnih službi. Vojske su vrlo rano shvatile važnost obučenih vozača za logistiku i prijevoz pa su razvijale vlastite programe obuke. Slično su postupale poštanske službe i gradski prijevoznici, gdje je sigurnost postala nužnost, a ne izbor. Upravo su ti sustavi kasnije poslužili kao temelj za civilne programe obuke.
Prve prave autoškole pojavile su se između dva svjetska rata, kada je broj automobila naglo porastao i promet postao gušći. Države su počele uvoditi vozačke dozvole, ispite i minimalne standarde znanja. Ipak, ti rani ispiti bili su jednostavni u usporedbi s današnjima i često su se svodili na kratku vožnju i osnovna pitanja o pravilima.
U usporedbi s današnjim vozačima, rani automobilisti morali su znati mnogo više o samom vozilu. Kvarovi su bili česti pa je vozač morao razumjeti mehaniku, znati promijeniti dijelove i prilagoditi motor. Vožnja nije bila samo vještina nego i stalni tehnički izazov.
Pogled unatrag pokazuje da su se vozači nekad učili voziti kroz iskustvo, odgovornost i rizik, dok je današnji sustav izgrađen na sigurnosti i standardima. Upravo ta razlika otkriva koliko se automobilizam promijenio i koliko je put do moderne autoškole bio dug i često nesiguran, ali presudan za razvoj prometa kakvog danas poznajemo.
