Dok se Hrvatska hvali stabilnim rastom i smanjenjem udjela javnog duga u BDP-u, stvarnost pokazuje drukčiju sliku. Iako su brojke na papiru pozitivne, iza njih stoji zabrinjavajući trend prevelika ovisnost o rastu potrošnje, rastu plaća u javnom sektoru i povremenim prihodima iz europskih fondova. U 2025. godini, Hrvatska ulazi u razdoblje u kojem se pokazuje da se državnim novcem nije upravljalo dovoljno odgovorno i planski.
Rashodi rastu brže od gospodarstva
Prema podacima Europske komisije, Hrvatska u 2025. povećava javne rashode za gotovo 8 posto, što je znatno iznad preporučene razine za održiv rast. Takav tempo potrošnje, uz stagnaciju produktivnosti i manjak reformi, dugoročno ugrožava fiskalnu stabilnost. Državni proračun bilježi deficit od oko 2,5 posto BDP-a, a to se pokriva zaduživanjem i jednokratnim prihodima.
Usporedbe radi, Slovenija i Slovačka planiraju deficit ispod 2 posto BDP-a, dok Poljska, iako veća i fiskalno složenija, provodi strože mjere kontrole javne potrošnje. Hrvatska, s druge strane, nastavlja povećavati broj zaposlenih u javnom sektoru i širiti administraciju, bez jasnog plana racionalizacije.
Pad udjela duga – rezultat inflacije, ne štednje
Udio javnog duga u BDP-u pao je s više od 60 na oko 57 posto, ali nominalni dug nije manji naprotiv, on raste. Razlog je jednostavan: BDP raste zbog inflacije i viših cijena, pa omjer duga izgleda povoljnije. Drugim riječima, država ne smanjuje dug zato što manje troši, nego zato što sve poskupljuje.
Takva situacija nije održiva. Ako se inflacija stabilizira, a rast uspori, Hrvatska će se ponovno suočiti s rastom duga i manjkom fiskalnog prostora. Europske institucije već upozoravaju da fiskalna politika Zagreba ide u pogrešnom smjeru – ekspanzivno u vrijeme kad bi trebalo štedjeti i graditi rezerve.
Rast plaća u javnom sektoru bez kontrole učinka
Jedan od glavnih izvora rasta rashoda su plaće u javnom sektoru. Plaće rastu u gotovo svim državnim tijelima, bez jasne veze s učinkom rada i rezultatima. Povećanja su često politički motivirana, što stvara dodatni pritisak na proračun i javni dug.
Za razliku od Hrvatske, zemlje poput Češke i Estonije provode reforme koje povezuju plaće javnih službenika s rezultatima, digitalizacijom i učinkom. Hrvatska, nažalost, i dalje održava sustav koji nagrađuje položaj, a ne rad.
Nedostatak reformi i ovisnost o europskom novcu
Velik dio investicija i rasta u zadnjih nekoliko godina temelji se na sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). No ti izvori neće trajati vječno. Nakon 2026. godine, Hrvatska bi mogla ostati bez značajnog dijela poticaja, a vlastita ulaganja ostaju minimalna. Bez stvarnih reformi u mirovinskom sustavu, javnoj upravi i zdravstvu javne financije mogle bi postati dugoročno neodržive.
Potreba za odgovornim vođenjem države
Hrvatska danas nije u fiskalnoj krizi, ali trendovi pokazuju da se zemlja udaljava od odgovornog i održivog upravljanja javnim financijama. Rashodi rastu brže od gospodarstva, dug se ne smanjuje stvarno, a sustavne reforme se odgađaju. Vrijeme relativnog blagostanja trebalo bi se iskoristiti za štednju i pametno planiranje ne za političku potrošnju.
Usporedba s drugim članicama EU pokazuje da Hrvatska i dalje troši previše na državu, a premalo ulaže u produktivnost i konkurentnost. Bez promjene pristupa, današnja fiskalna ‘ravnoteža’ lako bi se mogla pretvoriti u sutrašnji problem.
