U Hrvatskoj se često pokušava stvoriti dojam da jedan kulturni događaj ili jedna politička odluka može dokazati promjenu odnosa prema nacionalnom identitetu. Ali stvarnost je drugačija. Dopuštanje jednog koncerta ne mijenja dubinske procese ni dugogodišnje političke obrasce.
Pitanje identiteta, povijesti i Domovinskog rata ne rješava se pojedinačnim gestama. Rješava se odnosom države prema vlastitim temeljima – svakodnevno, kroz zakone, obrazovanje, kulturu i javni prostor.
Hrvatska nikada nije imala problem u suživotu s drugima koji je poštuju. Brojne nacionalne manjine stoljećima su pomogle graditi ovu zemlju, čuvajući svoj identitet, ali i braneći Hrvatsku kada je to bilo najpotrebnije, davajući obol i u ratu. Takvi primjeri pokazuju da su lojalnost državi i očuvanje vlastitog nasljeđa spojivi i mogu biti snaga, a ne prijetnja društvu.
Problemi nastaju kada se agresija relativizira, a povijest reinterpretira.
Za velik dio branitelja i njihovih obitelji pozdrav „Za dom spremni“ nije povijesna rasprava o režimima prošlih razdoblja, nego simbol određenih postrojbi iz Domovinskog rata. Upravo zato dio javnosti smatra da se taj simbol uporno promatra isključivo kroz starije povijesne kontekste, dok se ratni kontekst obrane Hrvatske zanemaruje.
Istodobno, u javnom prostoru redovito se pojavljuju simboli bivšeg jugoslavenskog komunističkog sustava, uključujući petokraku, koju mnogi povezuju s totalitarnim razdobljem, ali i s vojnom agresijom na Hrvatsku. U nekim europskim državama takvi simboli su zabranjeni, što dodatno otvara pitanje dosljednosti kada se poziva na europske vrijednosti.
Napetosti se posebno osjećaju u istočnoj Slavoniji. Primjeri obilježavanja pravoslavnog Badnjaka u Borovu Selu već godinama izazivaju snažne polemike u javnosti, osobito kada dio građana takve događaje doživljava kao političku ili ideološku provokaciju, a ne kao vjersku tradiciju.
Dodatnu zabrinutost izazivaju i situacije u kojima politički predstavnici iz susjednih država u Hrvatskoj iznose izjave koje dovode u pitanje hrvatski suverenitet. Nedavni slučaj iz Gračaca, kada je gradonačelnik Banje Luke govorio o teritorijima koje su tijekom rata držali pobunjeni hrvatski Srbi kao prostoru koji „pripada njima“, otvorio je ozbiljna pitanja političke odgovornosti i državnog dostojanstva. U svakoj suverenoj državi takve izjave ne bi se smatrale samo političkom provokacijom nego i pitanjem zaštite nacionalnog suvereniteta.
Velik dio odgovora na ta pitanja leži u kulturnoj i obrazovnoj politici države.
Nacionalno svjesne države ne srame se svoje povijesti. One o njoj poučavaju nove generacije, ali i ljude koji dolaze živjeti u njihovo društvo. Istodobno, vlastitu povijest predstavljaju i kao dio
identitetske ponude turistima i posjetiteljima. Mnoge europske zemlje upravo kroz muzeje, memorijalne centre, kazališne predstave, filmove i izložbe otvoreno i dostojanstveno prikazuju svoje teške povijesne trenutke, ali i hrabrost, otpor i borbu za slobodu.
Takva kultura pamćenja ne stvara netrpeljivost prema drugima, nego razvija samopoštovanje i odgovornost prema vlastitoj državi, a istodobno omogućuje posjetiteljima da razumiju povijesni put naroda u kojem borave.
Istodobno, očuvanje nacionalnog identiteta ne može postojati bez uređenog i pravednog društva. Hrvatska mora nastaviti borbu protiv korupcije i nepotizma, poticati izvrsnost i rad, graditi gospodarsku samodostatnost te stvarati uvjete u kojima mladi ljudi žele ostati, zasnivati obitelji i graditi budućnost u svojoj domovini. Demografski opstanak nije samo statističko pitanje, nego pitanje dugoročne stabilnosti države.
Sve ove rasprave ne proizlaze iz netrpeljivosti prema drugima, nego iz povijesnog iskustva. Hrvatska država nije nastala političkom slučajnošću. Nastala je kroz stoljeća borbe za slobodu i kroz žrtvu Domovinskog rata.
Zato odnos prema toj žrtvi mora ostati temelj nacionalnog dostojanstva – ne kroz sukobe, nego kroz istinu, obrazovanje i kulturno pamćenje.
Hrvatska može i mora biti demokratska i otvorena država: otvorenost ne znači zaborav vlastitog identiteta. Suverenost ne znači zatvaranje prema drugima, nego jasno razumijevanje vlastitih temelja.
Narod koji zaboravi vlastitu žrtvu, s vremenom počinje podrazumijevati i zaboravljati vlastitu slobodu.
Hrvatska slobodu nije dobila slučajno. Dobila ju je krvlju, vjerom i stoljećima nade. Na nama je da je čuvamo – mirno, dostojanstveno i odgovorno.
