Doista nije dobro! Priznat će mnogi pojedinac, stisnuti šaku i zaškripati zubima te se prisjetiti činjenice da se previše krvi i suza prolilo za Hrvatsku da bi se masovno (i nehumano) trpalo strance. Stisnuti i prisjetiti se činjenice da je „lopovluk“, „nemar“, „površnost“ i što sve ne, valjda jedina konstelacija duha u kojoj se mogu prepoznati nesimpatizeri trenutnoga, višegodišnjega (višedesetljetnog!) putovanja prema hrvatskoj budućnosti.
Kao autor ovih riječi nipošto ne mogu reći da sam protiv migracija, odnosno inkorporacije te svojevrsne dobrodošlice onim strancima koji svojim odgovornim ponašanjem i poštovanjem žele svjedočiti svoje simpatije prema Hrvatima i Hrvatskoj kao suverenoj i uspješnoj zemlji – simpatije kakve nisu željeli i ne žele pokazati pojedinci čiji su predci desetljećima i stoljećima odrastali u gnijezdu hrvatskoga etnosa. Kada bih bio protiv, onda bih lako pogazio našeg omiljenog Francuza čije su kosti koncem prošle godine konačno pronašle prostora za dostojanstvenu komemoraciju njegove nadljudske, rijetko viđene žrtve. Pogazio bih i zaboravio sve golove legendarnog Eduarda da Silve, humora glasovitoga Antimona iz Večernje škole, koji su svjedočanstvo imanentne imunosti Hrvata na rasističke i bilo kakve diskriminacijske gluposti. Ali, pogazio bih i svaki onaj trenutak radosti kada bih začuo – a ne dogodi se rijetko – razumljiv, a ponekad lijep i tečan hrvatski kod ponekog radnika, očigledno, azijatskog porijekla.
Naime, suludo je objašnjavati da migracije pridonose uobičajenom međukulturalnom susretu i tako otvaraju nove prostore za razvijanje poslovnih i civilizacijskih mostova. To može poricati samo ona osoba koja nije mrdnula od svoje „avlije“ te je ostala okružena duhovnim i materijalnim siromaštvom. Ali to me i dalje ne sputava zaključiti da se masovnim i naglim migracijama izrazito protivim. Vjerojatno na istoj onoj razini – kao i mnogi čitatelji ovoga portala – čije će propitkivanje masovnih migracija u većini srednjostrujaških medija opisivati uvredljivim i pogrdnim etiketama (fašisti, šovinisti, rasisti…). Pretpostavljam, sve do onoga trenutka kada će realnost prešućenih potencijalnih problema isplivati na površinu. Da pojasnim. Dokle god se identitet i postojeća kultura tretiraju kao nepoželjni tumor (nerijetko kroz humor i sarkazam medijski povlaštenih skupina), a novopridošle i izrazito brojne skupine neprilagođenih ljudi ne tretira puno bolje nego koke nesilice (činjenica je da svjedočimo stihijskoj eksploataciji stranih radnika te uzurpaciji njihove „radničke“ raspoloživosti), ne možemo očekivati sretnu budućnost. Istina, nekada se čini da se tretiranje stranaca odvija u promotivnom duhu dobrodošlice (haranga na molitelje vs. blagonaklonost prema mizoginom mentalitetu nebrojenih migranata), ali stvarno stanje zapravo je suprotno. Doista, postoji li išta što zdravorazumski može dodatno objasniti potencijalnu problematiku koja nedvojbeno vodi prema segregaciji, mržnji i eskalaciji potencijalnih sukoba uslijed neprilagođene i ogromne količine novih i nepoznatih identiteta/mentaliteta. Nemamo li dovoljno iskustava iz drugih zemalja razvijenoga zapada, koji svoj razvoj (a sve se više čini opstanak razvijenosti) temelji na izumiranju tradicionalnog stanovništva i vrijednosti koje su izgrađivale poželjnu civilizaciju. Sve ovo možemo potkrijepiti sve većim porastom nesigurnosti i tjeskobe koji postupno gutaju ulice nekoć najpoželjnijih metropola za život i činjenicu da Hrvatska, barem za sad, još uvijek predstavlja jednu od najsigurnijih zemalja u Europi. Vjerovali ili ne, to još uvijek znači i u svijetu.
Ne, ovdje nipošto nije riječ o strahu od stranca. Jer takav latentni strah nedvojbeno u većoj mjeri treba očekivati kod pojedinaca koji gledaju blagodati i prosperitet zapadnoga društva. Onakav kakvomu se nedvojbeno, u što kraćem roku, želi pribrojiti i Hrvatska. Tim više jer će takav prosperitet kulminirati spoznajama koje će težiti za autorizacijom vlastite žrtve i naknadno prenaglašavane društvene inferiornosti. A ako mašta bude išla dalje tražit će autorizaciju vlastite puti, vjeroispovijesti i svega onoga što Hrvatska nije bila u stanju ponuditi vlastitome stanovništvu. Među inima, to je stvarna pomoć i uvažavanje malobrojnih brojnijih hrvatskih obitelji koji su jedino realno uporište za opstanak hrvatske ideje.
Pitanje demografije je za Ministarstvo obrane
Isto tako, nemoguće je očekivati porast populacije u društvu koje pretežito ne voli djecu i istoj se u sve većoj mjeri obraduje tek kada treba razgovarati o uspješno prekinutim životima onih čiji su životi tek započeli. Istobitno bi to bilo očekivanjima da će azijatsko stanovništvo (pretežito niže rastom u odnosu na postojeću hrvatsku populaciju) pridonijeti reinkarnaciji posrnule hrvatske košarke. Da pojasnim. Brojnost obitelji u Hrvatskoj, ili bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, ne može potaknuti broj vrtića, nekoliko tjedana više očinskoga dopusta, jednokratne i minorne potpore lokalnih zajednica, pa sve ostale, najčešće umjetne podrške ostalih institucija. Jedino i apsolutno rješenje ovoga problema može donijeti ozbiljan hod prema autorizaciji i poštovanju onih kojima brojnost djece predstavlja put smislenosti u vlastitomu životu. A prihvaćanje ovoga problema kao sigurnosnoga i, da ne kažem, za obranu najvažnijega elementa, najbliže je onomu za što se u suverenoj državi zalaže Ministarstvo obrane.
Smiješno? Radikalno? Obrana i vojska, pelene i djeca. Ali prvo ne može bez drugog. I točka.
Usporedit ću. Svega nekoliko tjedana prije nego što je pokrenut portal Narodno.hr, izglasano je ponovno uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj, uz brojne napomene o obveznosti i kažnjavanjima. A nakon toga, jednostavno sam se zapitao. Hoće li stranci ići u Hrvatsku vojsku, ili će njezina ekskluzivnost ostati prihvatljiva jedino za hrvatsko meso? Da se izvučem iz ovoga sarkazma jer nipošto ne želim obezvrijediti važnost kvalitetne hrvatske vojske i ponos koji priziva hrvatska pobjednička povijest. Naprotiv, želim se pitati o mjerama koje su asimetrične hrvatskim potrebama – ono već rečeno, vojska i djeca, a koje bi se paralelno trebale primjenjivati na slojevitu problematiku hrvatske demografske sigurnosti i održivosti. A živa populacija koja čini smislenom hrvatsku sadašnjost, živeći – od nje – neodvojivu povijest, svakako bi trebala biti u prvome planu.
Od svega, na kraju ističem zanimljivost koja će se odnositi na mladiće koji će služiti vojni rok te dobiti prednost zaposlenja u državnim firmama. Jednako i to da će se kažnjavati bezrazložno neodazivanje ili napuštanje tekućega služenja. Huh! Kamo sreće, da iste stvari primjenjujemo na roditeljima s većim brojem djece (a govorimo li o generacijama koje bi sada trebale imati djecu – s ikakvim brojem djece). Napose među onima koji su zbog „nedeficitarnosti“ vlastitoga zanimanja, nerijetko i ignoriranja studijskih izvrsnosti, bili primorani kruha potražiti u nekim drugim, nerijetko i lošije plaćenim zanimanjima. Ili ih jednostavno zamijeniti nekim drugim oblicima preživljavanja – nažalost i iseljavanja. I ne, ne kažem da bi, primjerice, profesore koji nemaju, ili jedva imaju djecu, trebalo po uzoru na neodgovorne ročnike, kazniti. Profesore, nastavnike i učitelje izdvajam, koji, ako nitko, najviše žive od punih klupa, a čiji bi stopu fertiliteta, informacije radi, zanimljivo bilo analizirati. Ne kažem da bi trebalo kazniti one koji nemaju nikakvih bioloških prepreka za jedno dijete više. Premda će, i jedni i drugi bespogovorno zahtijevati postojeće satnice, odnosno jednaka radnička prava i buduću mirovinsku stabilnost. Istina, ponavljam, komu nije do djece ne mora ih ni imati. Kao i s vojskom. Komu nije do puške neka se sakrije u podrum ili, neka po poznatom običaju bježi van. Smatram da bi one koji žele imati djecu, trebalo beskompromisno štititi, protežirati i priznati kao jedinim „podobnim“ elementom društva.
Za kraj. Zamislite dati prednost pri zapošljavanju, ocu ili majci s troje ili više djece u starosnoj dobi do 35 godina na natječaju za uredno plaćeni posao: učitelja, nastavnika, tajnika, računovođe, čak i pojedinih zdravstvenih zanimanja, na koncu i nekih šalterskih poslova kojima bi konačno porastao smisao… Jer velike obitelji živući su spomenik koji u poplavama rastućeg prosperiteta sebičnosti, traži i pronalazi smisao u onom vječnom i ljudskom. U životu kao takvom.
