Pojam „dovoljno dobrog roditelja“ sve se češće pojavljuje u savjetovalištima i stručnim tekstovima, kao protuteža slici savršenog roditeljstva koju nameću društvene mreže. Umjesto besprijekorne majke ili oca, u fokusu je roditelj koji je prisutan, brižan i odgovoran, ali i nesavršen.
Koncept je sredinom 20. stoljeća uveo britanski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott. „Dovoljno dobar“ roditelj, prema njegovu shvaćanju, nije ni ravnodušan ni neodgovoran. Riječ je o odrasloj osobi koja većinu vremena uspijeva zadovoljiti djetetove osnovne emocionalne i fizičke potrebe, prihvaćajući da će povremeno pogriješiti, reagirati preburno ili propustiti uočiti signal. Upravo te male, neizbježne pogreške dio su zdravog razvoja djeteta jer uče dijete da se odnosi mogu popraviti i da nesavršenost ne znači kraj sigurnosti.
Suprotno tome, ideal savršenog roditelja postavlja letvicu ondje gdje je nitko ne može dosegnuti. Stručnjaci upozoravaju da roditeljski perfekcionizam često počinje iz brige, ali vodi u kronični umor, osjećaj krivnje i stalno preispitivanje svake odluke. Roditelj tada postaje manje emocionalno dostupan, a dijete može dobiti poruku da ni ono ni roditelj nikada nisu dovoljno dobri.
Djeci, naglašavaju psiholozi, nisu ključni savršeni obroci, besprijekorno pospremljen dom ni odgoj „po knjizi“, nego osjećaj da su viđena, saslušana i prihvaćena. Potrebne su im dosljedne, ali fleksibilne granice, roditelj koji zna priznati pogrešku, ispričati se i vratiti se odnosu nakon sukoba. Time djeca uče kako izgleda preuzimanje odgovornosti, oporavak nakon svađe i traženje pomoći.
„Dovoljno dobro“ roditeljstvo tako ne znači odustajanje od truda, nego odustajanje od nerealnog savršenstva. Štiti mentalno zdravlje roditelja, a djeci pruža stabilnu i sigurnu emocionalnu klimu. U tom smislu, upravo „dovoljno dobar roditelj“ postaje najrealističniji i najzdraviji ideal kojem vrijedi težiti.
