U nedavno objavljenoj pjesmi „Hrvatska je raj na zemlji“, Mile Kekin spominje nekakve Šveđane „u prvoj klupi”, koji se zalud hvale svojim znanjem. Inspiraciju za pjesmu Kekin je pronašao u svojim nedavnim iskustvima s političkim vodstvom Hrvatske, posebno u odnosu s premijerom Plenkovićem, želeći pritom satirično izrugati hrvatski „navijački krkanluk“. Poruka pjesme je, valjda, i to da Šveđani djeluju kao model idealnog društva, primjer kojem bismo se trebali diviti i uzor, a čije bismo pravorijeke trebali slušati, posebno kada su u pitanju domoljubne pjesme. Tim više ako su vezane uz Domovinski rat i sve ostalo što se tiče hrvatskoga domoljubnoga koncepta.
No, više od hrvatskog domoljublja i je li Hrvatska raj na zemlji, posvetit ću se Šveđanima, napose njihovim posebnostima koje nikako ne možemo gledati kao uzoriti i rajski model kakav se zdravo za gotovo uzima u većini slučajeva.
Jedan od primjera, koji spominjem tek usputno, jest neukrotiva heterogenost švedskog društva, o kojoj je nedavno u emisiji „Neuspjeh prvaka“ posvjedočio Zlatan Ibrahimović. Kroz vlastitu priču otkriva što znači „geto” u švedskom kontekstu: fizički i društveni zidovi izolacije i segregacije. U svemu tomu posebnu bizarnost ima i činjenica da Ibrahimović svoje iskustvo opisuje iz vremena kojemu su prošla gotovo tri desetljeća, a u kojemu je, kako kaže, plave švedske oči prvi put vidio tek u svojoj adolescenciji (oko 16. ili 17. godine).
I dok se ti „društveni zidovi“ i duboka segregacija isprepliću s osjećajem izolacije, dio analiza pokazuje da su među maloljetnim sumnjivcima za najteža kaznena djela u Švedskoj često zastupljena i djeca migrantskog porijekla (dakako da ovdje presudni faktor ne predstavlja rasno ili neko drugo površno razlikovanje čovjeka, nego elementi koje se često prešućuje kada je u pitanju stanovništvo doseljeno iz zemalja trećega svijeta: siromaštvo, kulturna segregacija, niže obrazovanje roditelja, teže i lošije zapošljavanje, obiteljske nestabilnosti i dr.). Naime, upravo u jeku prvenstva koje se održavalo u Švedskoj, dok je u Hrvatskoj važna tema bio švedski pravorijek oko zabrane pjesama Marka Perkovića Thompsona, sama Švedska je istovremeno donosila važne odluke o kriminalu koji je povezan s maloljetnicima. Vlada je objavila plan smanjenja granice kaznene odgovornosti s 15 na 13 godina za najteža kaznena djela, uključujući ubijanje i pokušaje ubojstva. Koliko je brojka alarmantna pokazuju i službeni podaci. U 2025. godini najmanje 127 djece mlađe od 15 godina bilo je osumnjičeno za pokušaje ubojstava ili pomaganje u takvim djelima, što predstavlja osjetni porast unazad samo nekoliko godina (primjera radi, navedimo da je 2022. godine broj osumnjičenih bio 14) –
Vjerojatnost da će ovakav koncept unutardruštvene otuđenosti uskoro postati izazovna stvarnost u Hrvatskoj, kroz godine i desetljeća, izgleda kao neminovna budućnost. Hoće li to biti otvaranje puta Hrvatskoj prema susjednim prvim klupama u kojima su prema švedskim simpatizerima Šveđani i još poneki narodi, ne znamo. No, uz sve navedeno, jednome se nadamo da nikada neće probiti hrvatske društvene koncepte i prerasti u veliku međuljudsku otuđenost.
„Švedska teorija ljubavi“
O ovakvoj društvenoj distanci govori švedski dokumentarni film „The Swedish Theory of Love“ (naslov na hrvatskom: Švedska teorija ljubavi) iz 2015. godine. Riječ je o morbidnoj, ali preciznoj studiji društva koje je ideju apsolutne autonomije pojedinca dovelo gotovo do krajnjih granica „savršenstva“. Film polazi od švedskog socijalnog modela koji je desetljećima (počevši od 70-tih godina prošloga stoljeća) sustavno poticao ekonomsku i emocionalnu neovisnost: oslobađanje pojedinca od obitelji, tradicije i međuljudske ovisnosti. Međutim, ono što je zamišljeno kao poželjna
emancipacija i napredak čovjeka, u praksi se često pretvara u socijalnu i egzistencijalnu izolaciju. U Stockholmu i drugim većim gradovima više od polovice kućanstava čine samci. Dakle, ljudi žive, stare i na koncu, umiru sami. Stoga film donosi niz potresnih primjera koji opisuju ovakvo stanje. Od potpunog razilaženja roditelja i djece, posljedični zaborav obiteljske povezanosti koji desetljećima kasnije rezultira time da agencije, nakon smrti roditelja, moraju tražiti potomke kojima će pripasti imovina. Tu su i udruženja volontera (u filmu se spominje njih oko 25.000) koja po šumama traže nestale. Sve ovo izgleda nevjerojatno bolesno, ali takvoj otuđenosti i zaboravu pojedinca pridonosi i visok stupanj tehnološke upućenosti stanovništva, koje svoj samotnički život nastoji maksimizirati. Tako primjerice automatizirano plaćanje računa, u pojedinim slučajevima, dovodi do toga da se životna odsutnost neke osobe primijeti tek mjesecima ili godinama kasnije. Nadalje, ovaj koncept dehumanizacije dodatno pospješuju i suvremene metode roditeljstva, kao da je u pitanju odnos koji pripada jedino i samo izboru roditelja, u ovom slučaju žene koja se može odlučiti na samooplodnju kod kuće, kako bi u potpunosti zaobišla partnerski odnos; da ne kažemo da se u filmu otvara i provokativno pitanje jesu li i na koji način muškarci uopće „potrebni“ u suvremenom društvu.
A kada smo kod socijalne država i paradoksa materijalne sigurnosti dotaknut ćemo se još jednoga filma o Švedskoj. Zato treba pohvaliti i prošlotjedni izbor Hrvatske radiotelevizije, točnije u srijedu 11. veljače u 20:15 na Drugom programu, s naslovom „IKEA voli drvo“. Taj dokumentarac podsjeća kako i poslovni uzori, ekonomski divovi i brandovi s gotovo mitskim statusom itekako imaju „crno ispod nokta“, unatoč savršenom PR-u koji ih prikazuje kao predvodnike ekološke održivosti i društvene odgovornosti. Primjerice, u filmu se opisuje kako je kroz mrežu povezanih društava IKEA postala jedan od većih privatnih vlasnika šuma u Rumunjskoj, gdje su godinama prisutne kontroverze oko prekomjerne i netransparentne sječe (da ne spominjemo da je nekoliko unutarnjih sukoba u Rumunjskoj imalo negativne ishode po život pojedinih aktivista). S druge strane, dok se u marketinškim kampanjama ističu certifikati i održivi lanci opskrbe, dokumentarac pokazuje kako se iza administrativne „zelene“ slike često kriju lokalne devastacije i ne neposredno korištenje rupa u sustavu matične države.
Za kraj, recimo da i bez Kekinove satire možemo potvrditi da Hrvatska doista nije raj na zemlji i da ima svoje slojevite i ozbiljne probleme. No isto tako nema smisla druge zemlje promatrati kroz ružičaste naočale i predstavljati ih kao uzore. Takav govor je zlonamjeran, ponajprije jer se lako otkotrlja u nepravdu i licemjerje, osobito kada dolazi od onih koji žive dobro i nerijetko od politike. Ako već uspoređujemo, onda to mora biti pošteno i cjelovito, uzimajući u obzir razlike u povijesti, demografiji, geopolitičkim silnicama, društvenoj strukturi i posljedicama pojedinih politika – dakle! – uključujući neprestano probleme koji ne idu u prilog idealiziranoj slici Švedske, ali i one elemente koji Hrvatskoj ne idu na apsolutnu štetu. Jer, Šveđane je uvelike briga za sve hrvatske probleme i prijepore. Shodno tomu i za Thompsona u sportskim dvoranama. Ono do čega im je jedino stalo jest njihov vlastiti model stabilnosti i društvenog mira (pri čemu se za vanjske smetnje vode maksimom: „ne talasajmo“). Premda, ostaje upitno koliko im je do stabilnosti i mira, posebno kada se osvrnemo na trajnu i duboku antropološku devastaciju koju proživljavaju posljednjih desetljeća
