U proljeće 1983. iz Osijeka je krenula priča koja je jasno pokazala koliko ideologija, propaganda i strah mogu pretvoriti običnu izvoznu etiketu u navodni „dokaz“ neprijatelja države. Još je zanimljivije da se taj obrazac, čini se, nikada do kraja nije ugasio jer duh „druga Đure” povremeno ponovno oživi, luta svim vremenima i nastanjuje u glavama novih nositelja političkih halucinacija.
Što se sve promijenilo od 1983. godine do danas? Gotovo je nemoguće pobrojati ili izdvojiti najvažnije. No, u Osijeku još ima lucidnih ljudi koji će vam reći: „Promijenilo se mnogo toga, ali jedna je konstanta uvijek postojala i uvijek se pojavi neki ‘drug Đuro’, uvjeren da vidi ono što drugi ne vide.“
A što je to, zapravo, vidio „drug Đuro” tih dana oko 13. travnja 1983., kada su pojedinima u Osijeku karijere, reputacije i život visjeli o koncu?
Samo tjedan dana ranije tadašnji hrvatski partijski šef Josip Vrhovec oštro je kritizirao hrvatske „nacionaliste” i „klerikalce”, ali i neke „problematične” predstavnike „onog drugog naroda”. Kao primjer širenja teze o kolektivnoj ugroženosti Srba naveo je roman Nož, djelo Vuka Draškovića koje će kasnije često biti spominjano u analizama političke psihoze osamdesetih.
Poruka je bila jasna: samo Partija ima pravo odlučivati tko ugrožava „bratstvo i jedinstvo”.
Beograd, međutim, takvu kritiku nije primio mirno. Već tjedan dana kasnije beogradski dnevnik Politika objavljuje izjavu do tada potpuno anonimnog osječkog delegata Đure Vujaklije sa sjednice SUBNOR-a Hrvatske. On je upozorio na, kako je rekao, „u najmanju ruku neshvatljiv poslovni potez” osječke „fabrike“ šibica Drava.
Tvrdio je da je, „po nečijoj narudžbi iz Zapadne Europe”, na seriju kutijica šibica zalijepljena etiketa na kojoj se ističe „zlokobni znak ustaških krvnika – slovo U”. Kako bi poruka bila još dramatičnija, u tekstu je naglašeno da je slovo otisnuto na tamnosmeđoj podlozi „kao nekadašnji originalni znaci”.
Uredništvo Politike pobrinulo se da se izjava vidi na prvi pogled. Članak je bio posebno uokviren, a naslov “Zloglasno U na šibicama” gotovo je vrištao sa stranice. Bačena je propagandna bomba.
Priču su prenijeli i zagrebački dnevnici Večernji list i Vjesnik, ali bez dramatične opreme i insinuacija. U Osijeku su se ljudi hvatali za glavu, ne sluteći da je „drug Đuro” zapravo postao idealan kanal za jedan od tipičnih političko-propagandnih obračuna tog vremena.
I dok su radnici Tvornice žigica “Drava” mogli računati na to da će vrijeme donekle ublažiti buru, stvarnu kaznu doživjelo je uredništvo osječkog lista Glas Slavonije. Taj je list samo prenio optužbe koje su već bile objavljene drugdje, ali je partijska organizacija zaključila da je članak „krupan urednički promašaj”. Utvrđena je odgovornost i izrečene su partijske kazne. Iako je osječka partija tražila i odgovornost Vujaklije, povjesničari nikada nisu jasno utvrdili je li do toga doista došlo.
A što je zapravo bilo na tim spornim kutijama šibica?
Ništa od onoga što je vidjelo „svevideće partijsko oko“. Osječka “Drava”, jedan od najvećih izvoznika šibica u tadašnjoj državi, početkom osamdesetih sklopila je veliki izvozni posao s nizozemskom tvrtkom Gejo, koja je proizvod dalje plasirala belgijskom trgovačkom lancu Grand Bazar. Uobičajena praksa bila je da distributer sam dizajnira etikete za svoje tržište.
Na poleđini kutije nalazilo se zrno kave, nazivi „cafe” i „koffie”, oznaka trgovačkog lanca GB, vrste kave poput „Moka”, „Special” i „Dessert” te grafički znak stilizirane šibice, poluzavinute linije. Sve u različitim bojama: narančastoj, zelenoj i smeđoj.
Ideja je bila jednostavna i marketinški logična: jutarnja kava, šibica iz kutije i prva cigareta dana. No u politički pregrijanom vremenu i najobičniji dizajn mogao je postati dokaz ideološke prijetnje. Tako je bez ozbiljne provjere nastala jedna od većih medijsko-političkih afera tog vremena, zapravo namjerno iskonstruirana priča o „ustaškim šibicama”.
Iz današnje perspektive cijela priča djeluje gotovo nevjerojatno, kao politički teatar u kojem su slova, boje i grafike postajali neprijatelji države. Ali možda je najzanimljivije to što se obrazac nije posve izgubio. Svako vrijeme, izgleda, pronađe svog „druga Đuru”, nekoga tko u običnim stvarima vidi prijetnju, a u strahu pronalazi politički kapital s novim vrstama halucinacija.
Možda malo izvan glavnog okvira ove priče, ali u istom duhu vremena i atmosfere osamdesetih, dogodila se i jedna gotovo filmska epizoda s nešto blažim posljedicama. Jedan glazbeni urednik na Radio Osijeku, veliki zaljubljenik u slavonsku glazbu, 10. travnja pustio je pjesmu Dan koji se pamti, veliki hit koji je 1978. otpjevao osječki dečko Krunoslav Kićo Slabinac.
Kada su interni komesari primijetili datum i počeli tražiti skrivene poruke, ubrzo su shvatili da urednik doista nema nikakvu političku namjeru. On je u pjesmi vidio upravo ono što stihovi i govore: prolaznost vremena, mladost i sjećanja – „Dani poput vjetra kroz nas život žure. I u svakom ode dio jedne sreće. Prva prijateljstva, pjesme i lektire, to je sada prošlost i vratit’ se neće”, pa i onaj neizostavni „poljubac njen”.
Na kraju su ga ostavili na miru. Ipak, nakon tog malog internog uzbunjivanja, u redakciji se godinama kasnije nekako prešutno pazilo da se tih travanjskih dana, za svaki slučaj, ta bezazlena ljubavna pjesma jednostavno preskoči.
