Pozvati Iransku revolucionarnu gardu da položi oružje ili se suoči sa smrću zvuči odlučno. Ali odlučnost bez razumijevanja protivnika često vodi u stratešku pogrešku.
IRGC nije obična vojska. To nije skupina vojnika koja će se razići jer je netko iz Washingtona poslao ultimatum. To je ideološki temelj iranske države. Ustavno priznata struktura. Paralelni centar moći. Sigurnosni i gospodarski aparat u jednom.
S oko 190.000 aktivnih pripadnika i do 600.000 povezanih snaga, uz Basij koji broji stotine tisuća ideološki motiviranih članova, riječ je o sustavu koji nije samo vojni. On je politički, ekonomski i simbolički kičmeni stup režima.
Takvi sustavi se ne ruše prijetnjom.
Takvi sustavi reagiraju konsolidacijom.
Ako IRGC procijeni da je egzistencijalno ugrožena, neće pregovarati. Uzvratit će. A kada uzvrati, regija gori.
Smrt vrhovnog vođe ne znači automatski kolaps. Iran ima mehanizme nasljeđivanja. Ima unutarnje centre moći. U krizama se takvi sustavi često militariziraju još više.
I tu dolazimo do šire lekcije.
Velike sile često misle da razumiju protivnika. No ideološke strukture ne funkcioniraju po logici tržišta ni po logici zapadne političke racionalnosti.
Ako je cilj bio brz slom, procjena je pogrešna.
Ako je cilj destabilizacija, onda je ona već počela.
A destabilizacija Bliskog istoka nikada ne ostaje regionalna.
Za male države ovo je podsjetnik: sigurnost se ne gradi na emocijama ni na tuđim procjenama. Gradi se na razumijevanju realnosti.
Trump je možda htio demonstrirati snagu.Ali prava snaga je u točnoj procjeni.
A ovdje je procjena možda podcijenila sustav koji se ne raspada pod pritiskom – nego se pod pritiskom učvršćuje.
