Upravni sud u Zagrebu pravomoćnom presudom odlučio je da se postupci posvojenja u istospolnim obiteljima ne smiju zaustavljati, već se moraju provesti do kraja u skladu s najboljim interesom djeteta. Presuda je donesena 11. veljače, a pravomoćna je postala pravomoćna 6. ožujka 2026. godine.
Riječ je o slučaju po informacijama koje smo dobili na redakcijski E-mail u kojem je žena željela posvojiti dijete svoje životne partnerice, što je pravno usporedivo s praksom u heteroseksualnim obiteljima kada jedan partner posvaja dijete drugoga. Sud je utvrdio da ne postoji zakonska osnova za prekid postupka isključivo zbog činjenice da se radi o životnom partnerstvu.
Time su poništene odluke Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te Hrvatskog zavoda za socijalni rad, koji su ranije zaustavili postupak. Sud je naložio da se postupak ponovno provede, bez diskriminacije na temelju seksualne orijentacije.
U obrazloženju presude jasno se navodi da osobe koje su prošle stručnu procjenu i upisane su u registar potencijalnih posvojitelja moraju imati stvarnu mogućnost sudjelovanja u postupku. Sud je dodatno naglasio da životni partneri moraju biti tretirani jednako kao bračni i izvanbračni drugovi.
Ovo je prvi pravomoćno okončani slučaj ove vrste u Hrvatskoj, no prema dostupnim informacijama, pred sudovima je trenutačno još više sličnih postupaka.
Presuda dolazi nakon višegodišnjih pravnih sporova, tijekom kojih su sudovi već ranije potvrdili pravo istospolnih parova na pristup procjeni za posvojitelje. Unatoč tome, administrativne odluke institucija u praksi su i dalje dovodile do blokiranja pojedinih postupaka.
Ovom odlukom sud je jasno postavio granicu takvoj praksi. Nadležna tijela ubuduće će morati provoditi postupke do kraja i donositi odluke isključivo prema dobrobiti djeteta, a ne prema statusu životnog partnerstva.
Istodobno, ova presuda otvara i šire društveno pitanje. U zemlji koja se i dalje većinski percipira kao tradicionalna, ovakve odluke nerijetko izazivaju podijeljene reakcije i ostaju tema oko koje ne postoji jasan društveni konsenzus. Upravo zato ova presuda ne predstavlja samo pravni, nego i društveni trenutak koji će, sasvim je izvjesno, i dalje poticati rasprave o granicama zakona, vrijednostima i smjeru u kojem se hrvatsko društvo razvija.
Presuda ujedno otvara pitanje odgovornosti institucija koje su godinama donosile odluke suprotne sudskoj praksi te nameće potrebu za jasnijim i dosljednijim primjenjivanjem zakona u području posvojenja u Republici Hrvatskoj.
