Fijumanski dijalekt upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro, čime je država prvi put formalno zaštitila ovaj specifični riječki idiom.
Riječ je o romanskome dijalektu koji se u Rijeci i okolici govori još od 15. stoljeća i predstavlja važan dio identiteta lokalne zajednice. Odluka znači da se fijumanski sada smatra kulturnom vrijednošću koju treba očuvati i sustavno štititi.
Dijalekt ima jasne jezične posebnosti. Izgovor samoglasnika sličan je talijanskom, uz lokalne varijacije, dok su u govoru česte promjene i pojednostavljenja riječi. Primjeri poput „aspetare“ u „spetar“ ili „lungo“ u „longo“ pokazuju kako se jezik razvijao kroz stoljeća.
U rječniku su prisutni brojni utjecaji. Uz talijansku osnovu, fijumanski uključuje i elemente hrvatskog jezika, posebno čakavskog narječja, kao i germanizme i hungarizme. Upravo ta mješavina čini ga jedinstvenim u hrvatskom jezičnom prostoru.
Fijumanski se i danas koristi unutar obitelji i lokalne zajednice, a povezan je i s bogatom kulturnom praksom koja uključuje pjesme, običaje i gastronomiju.
Za Hrvatsku ova odluka ima širi značaj. Zaštita manjinskih i lokalnih govora nije samo pitanje jezika nego i identiteta. Međutim, stvarni izazov tek slijedi. Upis u registar ne znači automatsko očuvanje. Ako nema aktivnog prijenosa na mlađe generacije, ni status kulturnog dobra neće biti dovoljan da se jezik dugoročno održi.
