Približava se sv. Duje (7. svibnja), zaštitnik grada Splita. Nataj poseban dan, Split odiše neopisivom atmosferom. Naglasak je uvijek na na duhovnoj i vjerskoj dimenziji. To je potpuno razumljivo i nužno jer sv. Duje spada u mučenike koji su naši očevi u vjeri, tj. zbog njihove žrtve smo mi danas kršćani.
A kako se taj spomendan približava, osjećam da je prigodno objaviti jedan članak iz zavičajne povijesti. Nije doduše o sv. Duji, nego o onome što je prethodilo njegovoj žrtvi, ali je s povijesnog aspekta nužno znati razloge zašto je grad uopće nastao. Ovaj tekst pruža pregled nastanka i funkcije Dioklecijalnove palače, koja je postala jezgra grada.
Dioklecijanova odluka o abdikaciji
Gaius Aurelius ValeriusDiocletianus (Dioklecijan), za kojeg se smatra da je rođen 245. godine u Saloni, došao je na vlast 284. godine, te je vladao do 305., a umro je 316. godine. Zanimljive su okolnosti u kojima je Dioklecijan došao na vlast, kao i njegova presedanska odluka o vremenskom ograničenju svoje vladavine. Naime, prije nego što je Dioklecijan postao car, česti su bili atentati na careve od strane njihovih protivnika. Stoga, kako bi izbjegao takav završetak, Dioklecijan je donio promišljenu odluku o točnom datumu završetka svoje vladavine, tj. 1. svibnja 305. godine. Također, odlučio je nakon svoje abdikacije nastaniti se u raskošnoj palači sagrađenoj pokraj Salone (Solina) koja je od 1979. godine pod zaštitom UNESCO-a.
Struktura palače
Palača je građena desetak godina (295.-305.), nalikuje castrumu (vojnom logoru), te je sa svih strana okružena bedemima nejednakih dužine 175-181 x 216 m sa šesnaest kula različitih veličina. Južna strana je imala izlaz na more (porta meridionalis – Južna vrata, kasnije nazvana porta aenea – Mjedena vrata), , a centralni dio su presijecale dvije glavne okomite ulice cardo (sjever-jug) i decumanus (zapad-istok). Materijal za gradnju je dovažan iz obližnjih mjesta sa Brača, iz Segeta kod Trogira i Salone. Sa sjevera je bio glavni ulaz (porta aurea – Zlatna vrata, prijašnji naziv porta septemtrionalis), a istočno se ulazilo na porta argentea (Srebrna vrata, rimski naziv porta orientalis), dok su se na zapadu nalazila porta ferrea (Željezna vrata, u doba gradnje nazivana porta occidentalis ili porta principalis sinistra). U južnom dijelu je bila carska rezidencija ispod koje su se nalazile podrumske prostorije, a sjeverni dio je bio namijenjen smještaju vojske, skladištima i dr.
Svrha palače kao rezidencije
Južni dio palače bio je namijenjen carskoj obitelji, peristil je bio otvoreni prostor ispred Dioklecijanova stana u koji se ulazilo iz protirona preko vestibula. Istočno od peristila sagrađen je mauzolej (danas najstarija katedrala na svijetu). Dioklecijanov stan imao je kriptoportik s 42 prozora i 3 lođe prema moru, dok su sa sjeverne strane bile kupelji, tako da se cjelokupno zdanje smatra jednim od najljepših primjera kasnorimske dvorske arhitekture.
Na frizu mauzoleja su ostala poprsja Dioklecijana i njegove žene Priske, koja s obzirom na visinu mjesta na kojem se nalaze nije bilo lako uništiti. U palaču su donesene i sfinge iz Egipta. Dioklecijan je time pokazao da palaču ukrašava predmetima, tj. simbolima egipatske civilizacije i to ne samo iz estetskih ili dekorativnih pobuda, već zbog njihove funkcije. Naime, sfinge su u Egiptu bile čuvaricefaraonova groba, te je u tome njihov simbolički značaj. Interesantno je da se Dioklecijanu pripisuje i ljubav prema sadnji kupusa zbog koje je odbio povratak na tron, kao i citat: „Da vam je moguće vidjeti u Saloni kupus, što sam ga ja svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um, da od mene to tražite.“
Inače, jedina palača koja je građena slično njoj je palača Romuliana u Gamzigradu, u istočnoj Srbiji, a gradio ju je Dioklecijanov zet Galerije (jedan od tetrarha).
Hramovi i sakralni objekti unutar palače
Prema britanskom arhitektu Robertu Adamu, dva su glavna hrama: Jupiterov (sadašnja katedrala), i Eskulapov (krstionica). No, u svom govoru 1558. godine, Antonio Proculiano, kancelar splitske općine, iznosi: „Unutar te palače bijahu četiri prekrasna hrama: na južnoj strani božice Cibele, zvane majkom bogova u koje se u staro doba vjerovalo, drugi Venerin na sjevernoj, na istoku treći Jupiterov, koji ste kasnije posvetili vječnoj i slavnoj djevici, majci pravoga i jedinoga Boga i svetom Dujmu, vašem zaštitniku, četvrti Janov na zapadnoj strani, kasnije prepravljen i nazvan kapelom sv. Ivana…“ Kasnije su otkriveni ostaci dvaju hramova: Cibelinog na južnoj i Venerinog na sjevernoj strani. Do rezidencijalnog dijela palače se vodilo kroz Vestibul čije su četiri polukružne niše bile ispunjene kipovima nepoznatih božanstava.
Širenje stanovništva izvan palače
Nakon što je u 7. stoljeću Salona razrušena od strane Avara i Slavena, tamošnje stanovništvo sklonilo se u Dioklecijanovu palaču. Na taj način objekt sagrađen kao carska rezidencija, postao je novo mjesto za život izgnanim stanovnicima Salone. Došavši na novi prostor, stanovnici su u njega prenijeli svoje običaje i način života. Naseljavanje carskoga posjeda, stanovanje u njemu i organiziranje naseljenika na tom mjestu moglo je uslijediti jedino uz dopuštenje centralne vlasti iz Konstantinopola jer je Dioklecijanov dvorac bio državno dobro.
S vremenom je broj stanovnika narastao, tako da su iz razloga traženja životnog prostora počeli naseljavati područja u blizini palače, te započeli širenje urbanog područja. Split je po doseljenju Hrvata ostao romanski grad, a veći stupanj pohrvaćenja bilježi od 11. stoljeća kada brojni gradski odličnici imaju hrvatska imena.
Split se nastavio razvijati kao mediteranski grad, poglavito pod utjecajem Venecije, a kroz svoje postojanje dao je brojna značajna imena iz područja povijesti: Toma Arhiđakon, don Frane Bulić i dr.
Ono što je interesantno napomenuti, uspoređujući Split s ostalim gradovima koji također imaju bogatu kulturnu baštinu, je to da se kroz i unutar Dioklecijanove palače odvija život 24 sata u kontinuitetu više od 1700 godina, jer primjerice rimski Colosseum je impozantan za vidjeti, ali unutar njega nitko ne stanuje. Novootkriveni elementi
Osim rezidencijalnog dijela i prostora za smještaj garde, palača je unutar zidina imala, (prema Belamariću) i dio za proizvodnju tekstila zbog čega je bila neophodna velika količina vode, čime postaje jasnija izgradnja akvadukta od rijeke Jadro u Saloni (Solinu) do Dioklecijanove palače (dug je oko 9 km), a uporaba je potpuno prekinuta tek 1979. godine.
Prema novijim istraživanjima, na prostoru splitskog poluotoka već je postojalo naseljeno područje i prije gradnje palače. No, u svakom slučaju, Dioklecijanova palača je dala, daje i davat će pečat ovim prostorima.
