Nekada su ljudi čekali vijesti. Danas vijesti čekaju nas.
Dočekaju nas čim otvorimo oči. Na ekranu mobitela, između dvije poruke, uz jutarnju kavu, dok uspavljujemo djecu, dok pokušavamo na trenutak odmoriti glavu.
Rat. Nasilje. Kriza. Mržnja. Nova prijetnja. Nova nesreća. Novo upozorenje. I ako nismo ni tražili, svejedno nas pronađe.
Ponekad se i sama ulovim kako samo želim na miru popiti kavu, a već nakon dvije minute znam tko je koga napao, gdje je pala raketa, koliko je ljudi stradalo i što se crno sprema svijetu. Dan tek počne, a čovjek već osjeća težinu.
I onda se pitam je li normalno da nam jutro počinje tuđim tragedijama?
Naravno da je važno biti informiran. Važno je znati što se događa u državi u kojoj živimo, u svijetu koji se sve više lomi po šavovima. Nitko razuman ne govori da treba živjeti zatvorenih očiju.
Ali postoji granica o kojoj se premalo govori. U kojem trenutku informiranost prestaje biti korisna, a postaje trovanje?
Poznajem ljude koji su ugasili portale, maknuli aplikacije, prestali pratiti vijesti. Na prvu ih mnogi prozovu neodgovornima ili nezainteresiranima. A kad ih malo bolje pogledaš, vidiš da su mirniji od većine nas.
Spavaju bolje. Manje se prepiru.
Manje ih izjeda ono na što ionako ne mogu utjecati.
S druge strane, poznajem i one koji znaju sve.
Što je Trump rekao jučer, što danas. Tko se s kim sukobio. Koja nova opasnost prijeti Europi. Tko je koga opljačkao, tko je koga prevario, tko je opet nekoga zgazio.
I što imaju od toga? Više znanja? Možda. Više mira? Sigurno ne.
Jer problem nije samo u vijestima. Problem je što smo počeli živjeti u uvjerenju da moramo znati baš sve i to odmah.
Kao da ćemo, ako propustimo jedan naslov, biti manje sigurni. Kao da će nas stalna informiranost zaštititi od zla.
Ali neće.
Ako će se nešto loše dogoditi, dogodit će se pratili mi portale ili ne. Ako negdje izbije rat, nije ga spriječilo to što smo mi o njemu čitali uz ručak.
To zvuči grubo, ali je istina. Ljudi danas nose terete koji uopće nisu njihovi. Na ramenima nose ratove drugih država, sukobe ljudi koje nikad nisu upoznali, probleme na koje nemaju nikakav utjecaj.
I nije čudo da su tjeskobni, umorni i prazni.
Mediji to znaju. Znaju da strah prodaje. Znaju da loša vijest privlači više pogleda nego dobra. Znaju da će čovjek tri puta kliknuti na katastrofu prije nego na priču o nečijoj dobroti. I zato nas hrane crnilom.
Ne kažem da treba pobjeći od stvarnosti. Ali možda treba pobjeći od pretjerivanja.
Možda nije rješenje u tome da ne znamo ništa. Možda je rješenje da biramo što puštamo u sebe.
Kao što pazimo što jedemo, možda je vrijeme da pazimo i čime hranimo glavu.
Ne moraš znati svaku tragediju da bi bio dobar čovjek. Ne moraš pratiti svaki rat da bi imao suosjećanje.
Ne moraš biti online dvadeset četiri sata da bi bio odgovoran građanin.
Ponekad je sasvim dovoljno znati ono bitno i onda se vratiti svom životu.
Djeci koja te trebaju. Obitelji koja je kraj tebe.
Prijatelju kojem treba razgovor. Vlastitom miru koji se danas tako lako izgubi.
Jer možda najveća mudrost današnjeg vremena nije znati sve. Možda je najveća mudrost sačuvati sebe.
